"Mom čovjeku i meni danas je prva godišnjica braka. Danas ćemo za godišnjicu u 16 h otići na Narodni trg u Zadru, za sve Nizame, Ane, Sofije, Jadranke, Sanje, Snežane, Gordane koje nisu imale sreće kao ja, koje su umjesto ljubavi, smijeha, slobode i poštovanja živjele strah, jezu, udarce, sram i poniženje. Nama ne trebaju muškarci koji po trgovima mole za našu čistoću i poslušnost, nama treba država koja će nas zaštititi od nasilnika."
Tim se riječima Tihana Lazović obratila tisućama svojih pratitelja na Instagramu pa se sa suprugom Branislavom Trifunovićem zaputila na jedan od brojnih prosvjeda potaknutih užasnim femicidom u BiH, ali i širim valom nespriječenog nasilja nad ženama koji se već dugo širi našim podnebljem.
Ovaj potez naše vjerojatno najveće glumačke zvijezde mlađe generacije važan je iz više razloga: osim što je svoj internetski doseg upotrijebila za afirmiranje ozbiljne društvene teme, vlastitim je primjerom pokazala i da je potrebno odmaknuti se od zamke internet-ratništva i vlastitom prisutnošću u javnom prostoru, ma koliko god se i prosvjedi često činili besmislenima, podsjetiti da se za bolje društvo moramo izboriti same.
Lazović je tako, a uz nju je u javnim istupima često i glumački partner Slavko Sobin, postala novo u nizu naših poznatih lica koja su odbacila prividnu sigurnost umjetničkih krugova i navodnu apolitičnost posla kojim se bave te jasno i glasno rekla u kakvom svijetu žele živjeti. Zadnjih godina, takvih je primjera zaista mnogo.
I dalje se sjećam moćnog prizora glazbenice Dunje Ercegović i slikarice Dunje Janković koje su same stale pred Hod za život kako bi pokazale što misle o dokidanju reproduktivnih prava. Zadnjih mjeseci nije bilo subote u kojoj se redateljica Arijana Lekić-Fridrih nije na sličan način, dostojanstveno i odlučno, suprotstavila uvezenom trendu molitelja na hrvatskim trgovima. Anica Tomić i Jelena Kovačić s Jelenom Veljačom pokrenule su fond #spasime koji donosi vrlo konkretnu pomoć žrtvama nasilja. A ne radi se tu samo o pravima žena: glumac Adrian Pezdirc postao je šampion mentalnog zdravlja mladih. Odnedavno je tu sa svojim podcastom o mentalnom zdravlju i glumac Marko Cindrić. Glazbenica Ida Prester već godinama se zalaže za prava LGBT zajednice, a sada je tu i niz bendova poput Pocket Palme ili Cure i dečka kojima su queer pitanja važan dio glazbenog i osobnog identiteta.
S druge strane vrijednosnog spektra, imamo podjednako pristojnog, ali i u svojim uvjerenjima čvrstog splitskog glumca Peru Eranovića, koji propovijeda predbračnu čistoću i poziva na isti onaj Hod za život kojem su se njegove kolegice i kolege vlastitim tijelima suprotstavljali. U domeni pristojnih, ali odlučnih (uvjetno rečeno) konzervativki sve se češće ističu i sestre Husar, kao i drugi glazbenici njihove generacije koji redovito nastupaju na eventima Laudato TV-a.
S onim prvima se slažem, s potonjima baš i ne, ali u oba slučaja cijenim javni angažman koji je utemeljen i na vrijednosnim odrednicama naših kulturnjaka.
Nažalost, tu su i oni mnogo ostrašćeniji dijelovi (najčešće) klerikalne desnice koji fanove hrane mržnjom prema drugome i drugačijem – recentne primjere najviše pronalazimo na rap-sceni, od naših Tram 11 do njihovih srpskih pandana iz Beogradskog sindikata. Kao opreku njima još uvijek nemamo radikalne ljevičare, ali zato imamo onu napornu, akademski impotentnu, od naroda otuđenu salonsku ljevicu koja me zapravo podjednako iritira, a okuplja se po festivalima na kojima o već apsolviranim temama zabrinuto govore sebi sličnima. Jedino napornije od ta dva ekstrema umjetnici su bez stava, oni koji se kao ne bi zamjerali, a čija šutnja uopće nije benigna.
Poštovana autroice, poštovani urednici, jako me zanima što treba postiću u životu, odnosno koje su reference nužne da bi se moglo tako samouvjereno (suvereno) pisati i objavljivati o dobroti drugih ljudi i ispravnosti tuđih uvjerenja i o dobroj razini javnog angažmana? I dodatno, nije li nedemokratski, odnosno suprotno načelu slobode mišljenja i govora olako lijepiti naljepnice, osobito nekome tko kao autorica ima takav božanski autoritet sa shvaćanjem tajne svijeta. Ne bojite li se autozenzure svih koji se bave drštvenim aktivizmom i umjetnošću, jer sigurno ne žele da da ih vi s prijestolja spoznaje ne bacite u ropotarnicu s ostalim "klerikalnim desničarima", "slonskim ljevičarima", "umjetnicima bez stava"