Danac Jan Grarup jedan je od najpoznatijih ratnih fotografa i dobitnik nagrada poput Word Press Photography, ima ih čak osam. Glavni moto mu je da je fotonovinarstvo najučinkovitiji alat za pričanje teških priča, a fotografije mu objavljuju The New York Times, Newsweek, Time, National Geographic...
Napisao je i nekoliko knjiga, a krajem godine bit će objavljena i nova "While We Bleed" o ratu u Ukrajini, o kojoj će govoriti i na Weekend Media Festivalu u Rovinju od 21. do 24. rujna.
Koje su karakteristike uspješnog fotonovinara?
Uspješan fotonovinar je netko tko s poštovanjem uhvati priču i ispriča je na način da emocionalno dirne gledatelja, ali i da gledatelj bude angažiran i zainteresiran saznati više o priči ili temi.
Kako ste postali fotonovinar i prvi put završili u ratnoj zoni?
Kao tinejdžer bio sam fasciniran Eugeneom Smithom i gradovima koji su bili podijeljeni zidom poput Berlina ili Belfasta zbog vjere. Otputovao sam u Belfast kako bih snimio svakodnevni život i slučajno sam završio u situaciji bombaškog napada i pucnjave između IRA-e i UDA-e na groblju. Bio sam uplašen, to je prirodno, ali shvatio sam da mogu funkcionirati i usredotočiti se na fotografiranje unatoč situaciji. Od tog sam trenutka postao ratni fotograf i od tada pratim ratove, katastrofe i klimatske promjene.
Puno ste putovali i radili u Africi. Zašto ste se nastavili vraćati?
Za mnoge od mojih projekata trebale su godine i često sam se vraćao u neka područja, kao i nekim ljudima, kako bih fotografirao i na taj način mogao vidjeti ima li napretka i tako nastavio pripovijedati o njima ili o njihovu životu.
Jeste li bili fotonovinar u Hrvatskoj tijekom rata?
Da. Izvještavao sam o sukobu i putovao u sve zemlje bivše Jugoslavije, bio sam čak zaglavljen u Holiday Innu u Sarajevu sedam tjedana tijekom zimskog bombardiranja.
Dokumentirali ste i rat u Ukrajini. Što ste tamo vidjeli?
Proveo sam više od pet mjeseci na bojišnici u regiji Donbas u Ukrajini. Nikada nisam mislio da ću ovako nešto vidjeti na europskom tlu. Teror, bombardiranje civila i okrutnost ruskih snaga su zastrašujući. Razaranja u toj regiji toliko su velika da će za obnovu biti potrebne mnoge generacije. Također, vidio sam i zemlju koja se uzdigla i uzvraća udarac na najhrabriji način.
Kako se nosite s tim osjećajima prijetnje i straha u svom svakodnevnom radu?
Dijagnosticiran mi je PTSP i moram svakodnevno uzimati lijekove. Ovaj posao radim više od 35 godina i, iako je vrlo opasan, imam određenu rutinu u tome. S druge strane, imam i četvero djece i njihov svakodnevni život mi je dobra protuteža. Ustajanje ujutro da pripremim doručak ili kutiju za užinu najmlađim kćerima te razumijevanje njihova života i izazova čini me vrlo svjesnim o tome kako provodim svoje vrijeme s njima i što mi je stvarno važno – a to je da im se vraćam.
U opasnosti ste stalno, no gdje ste bili u najvećoj, smrtnoj?
Posljednjih godina u opasnosti sam bio mnogo puta, što zbog nišana na kontrolnim točkama, što bolesti, dok sam zadnji put u Bahmutu bio vrlo blizu da me pogodi granata. Isto tako, u Krematorsku je restoran u kojem sam jeo bombardiran manje od sat vremena nakon što sam otišao.
Kako vas je dugogodišnje iskustvo rada u konfliktnim zonama diljem svijeta promijenilo kao osobu i vaš pogled na život?
To iskustvo me možda promijenilo, ali uvijek se oslanjam na nadu u bolje sutra i uvijek tražim fotografije koje to i sadržavaju, a to pronalazim gledajući djecu kako se igraju. Čak i u ratnim zonama, to mi pruža radost i daje vjeru u čovječanstvo, kao i ujedinjenost cijele Europe koja bezuvjetno podržava Ukrajinu i pruža utočište onima kojima je potrebno.
Je li trenutačno medijsko okruženje štetno?
Da. Mislim da živimo u vrlo brzom medijskom okruženju koje je svakodnevno sve brže, a to znači da ljudi jako brzo gube interes, kao i želju za istraživanjem što je istina. Većina medija ne prikazuje najnasilnije slike, ali kada počnemo montirati činjenice o užasnoj situaciji, gledatelji ubrzo primijete da stvari i nisu tako loše, a mislim da je to vrlo opasno. Drugo, mediji imaju jako usku perspektivu. Primjerice, napisao sam priču o klimatskim promjenama u Južnom Sudanu, a jedva da sam dobio ikakvu pokrivenost bez obzira na to što je poplavljeno područje bilo veličine Francuske i što su milijuni ostali bez pomoći ili hrane.
Što mislite da bi mediji trebali činiti drugačije?
Mislim da bi mediji trebali koristiti širu perspektivu, odnosno izvještavati iz više uglova. Drugo, mišljenja sam da uređivanje sadržaja treba biti u korist istine i priče – a ne da bi mediji trebali biti stražari za "zaštitu" čitatelja i gledatelja od surove stvarnosti.
S kojom primarnom misijom dolazite na Weekend Media Festival?
Nadam se da ću moći prikazati priče koje su zaboravljene i tako možda potaknuti interes publike da sazna više.
Danci su o događanjima u Hrvatskoj snimili film - “15 minuta – masakr u Dvoru”, a sada snimaju po Ukrajini. Uvijek su tako "objektivni"....