Iako je od našeg Ministarstva kulture praktički nemoguće dobiti suvisao podatak o tome koliko pokretnih kulturnih dobara i od koga potražuje Hrvatska unatoč jučerašnjim našim opetovanim traženjima, to ne znači da se po tom planu ništa ne događa.
I to dosta konkretnije od upornog potraživanja 313 umjetničkih predmeta koje od Srbije traži Slovenija, o čemu se ovih dana ponovo mnogo pisalo. Između Hrvatske i Srbije još traje proces povrata kulturnih dobara, koja su za vrijeme Domovinskog rata odnesena s područja izvan kontrole hrvatskih vlasti, natrag na njihove originalne lokacije. Srpsko ministarstvo kulture i informiranja objavilo je 13. listopada prošle godine vijest da su “kulturna dobra iz Srbije iz Eparhije osječko-poljske i baranjske i Eparhije dalmatinske otpremljena u četvrtak 12. listopada u crkve i riznice Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj nakon što su, prema odluci Mješovite srpsko-hrvatske međudržavne komisije za povrat kulturnih dobara, za to stvoreni odgovarajući uvjeti”.
Riječ je o 45 ikona koje su vraćene crkvi svetog Dimitrija i Patrijaršijskom dvoru u Dalju, kao i crkvama u Markušici, Kneževu i Riznici svetog Ilije u Zadru. To se događa pod okriljem sporazuma između Savezne vlade SR Jugoslavije i Vlade Republike Hrvatske o suradnji u području kulture i obrazovanja te uz suglasnost Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve.
Tako ispada da posljednja objavljena brojka na internetskim stranicama hrvatskog Ministarstva kulture prema kojoj su u razdoblju od 2001. do srpnja 2015. godine vraćena 29.734 pokretna kulturna dobra nije sasvim točna, odnosno broj je veći i nastavlja se uvećavati. Prema tadašnjim, više od dvije godine starim podacima, Hrvatskoj je nedostajalo još 24.500 muzejskih predmeta iz 45 muzeja, a prema posljednjim raspoloživim podacima o kulturnim dobrima pravoslavnih crkvi i manastira koji potječe još iz 2012. potražuje se 1020 kulturnih dobara. Kako je u rujnu prošle godine ustvrdio resorni srpski ministar Vladan Vukosavljević, među vraćenim predmetima iz spomenutog razdoblja do 2015. godine su materijal iz Gradskog muzeja u Vukovaru, arheološki materijal iz Vučedola, fond iz Galerije umjetnosti i Zbirke Bauer koji čini ukupno oko 20.000 predmeta.
On dodaje da su vraćeni i dijelovi ikonostasa iz Dalja, Bobote, Krke, kao i sav materijal iz manastira Krupa. Tom je prilikom Vukosavljević objasnio i što točno znači sintagma “kada se stvore uvjeti”. Za srpsku stranu to znači kada su tamo ostvareni odgovarajući uvjeti zaštite. Pri tome se navodi da Srbija i financira restauratorske i konzervatorske radove na kulturnim dobrima koja su predmet povrata.
– Zadovoljni smo obnovom vladikina dvora u Pakracu zajedno sa sabornom crkvom Sv. Trojice, kao i ponovnim oživljavanjem manastira SPC-a u Eparhiji pakračko-slavonskoj, poput Orahovice, Pakre, Svete Ane i drugih – rekao je tada Vukosavljević.
Sljedeća je na redu za rješavanje riznica manastira Krka. Jasno, mediji u Srbiji poklanjaju dužnu pozornost povratu imovine plasirajući priču da se radi o kulturnim dobrima koja su spašena iz manastira i crkava u Hrvatskoj većinom tijekom operacija Oluja i Bljesak te im je hrvatsko potraživanje dobara pravoslavnih crkava i manastira – licemjerno. Situacija s povratom kulturnih dobara tumači se i strahovanjem da bi Hrvatska to mogla pretvoriti u uvjet za deblokiranje otvaranja 26. poglavlja u pregovorima Srbije s EU. Pojedini srpski mediji idu i dalje navodeći kako nema smisla vraćati kulturna dobra u crkve u selima koja su sada – prazna.
Možda za uzvrat da mi njima vratimo Miću Pupavca, Šašu šaraf Lekovića, i Acu intelektualnog krkana, ko znak dobre volje i zahvalnosti