Sve što je dio sistema podložno je dekonstrukciji i kritici. Kao i autoriteti, (pre)često nametnuti i lažni. Još jednom, nakon nagrađivanoga Ja, Daniel Blake, to podvlači iznimni britanski redatelj Ken Loach u svojem novom filmu Oprosti, mimoišli smo se. Ako je u Ja, Daniel Blake predmet bila država kroz njezin redovito neefikasan zdravstveni i socijalni sustav, sada je to novovijeka radnička klasa odnosno pojedinac u uvjetima rada koji je je već podulje vrijeme prekaran.
Gotovo je pravo čudo da sada, ako nije već prije, recimo 1995. kada je napravio Zemlju i slobodu, Loach nije označen naprosto – komunistom. Kako je takav epitet već 'zaradio' Oliver Stone. Međutim, za razliku od visokopolitičkih tema i njima pripadajućih ljudi kojima se Stone ponajviše bavio, barem posljednjih par desetljeća, Kenneth Loach obračunava se sa sustavom na puno prizemnijoj razini, kroz običnog čovjeka kojega bi, ako ne bi bio u Britaniji, mogli uredno smjestiti bilo gdje drugdje u svijetu. I zato je puno teže brendirati ga na takav zločest način. Iako su njegova lijeva uvjerenja neskrivena. Redatelj kojemu je sada 83 godine u pauzi između Ja, Daniel Blake i Oprosti, mimoišli smo se napravio je i dokumentarac In Conversation with Jeremy Corbyn u kojemu su prikazane dvije debate danas gubitničkog britanskog lidera Laburista.
Iznio je tada, prije četiri godine, optimizam i vjeru kako se ljevica budi. To se ipak nije dogodilo, no za Loacha nema predaje. U Oprosti, mimoišli smo se, dakle, nastavlja sa socijalnom tematikom koja se očituje u nizu njegovih filmova u kojima se dotiče siromaštva, radničkih prava, beskućništva.
Sada je tema radnička obitelj koja se mukotrpno oporavlja nakon krize 2008. godine pristajući na novodobna uvjeravanja kako se, je li, može, samo treba raditi a posla ima, pa ako radiš nekoliko poslova odjednom, bit će to sve u redu. I, kako i sami znamo, u toj priči nema obitelji, djece, očito niti slobodnog vremena. A pogotovo ne traženja ravnopravnog tretmana i fer odnosa, jer ako to tražiš onda postaješ nepoželjnim i zapravo – opasnim pa ti ne treba davati takvu 'šansu'. Tako i Ricky visokomotiviran i uvjeren u takvu priču pristaje na ugovorni odnos s dostavnom službom u kojoj je predradnik neki Maloney. Prava hrga od čovjeka dočekuje ga, je li, gotovo kao prijatelja govoreći mu kako neće raditi za njih nego s njima, da je sve stvar dogovora i slično. Što su mnogi od vas već i sami možda već slušali, pa i više puta. I, naravno, nije tako.
Maloney se pretvara u jednog originalnog zloću koji onako izbliza prikazan od Loacha mnogima pomaže da shvate da takvih likova imaju oko sebe, vjerojatno i ne jednog. A Ricky nema kud, supruga kao njegovateljica zarađuje brinući se o pet pacijenata s različitim problemima, kod kuće ga čeka problematičan sin, malodobna kćer, koji samo što nije izbačen iz škole. Posveti li se netko od njih više obitelji mora zanemariti posao za što nema razumijevanja i sankcionira se. Pri tome se, jasno, nema razumijevanja da je kombi s kojim Ricky radi možda i posljednja šansa i obitelj se malo pomalo nalazi stiješnjena između sustava i zida moguće propasti. Svojim likovima s kojima se svatko može poistovjetiti, koji su obični ljudi, ponovo pogađa u bit rušeći pravila koja nameće postindustrijski kapitalizam pretvarajući ih čak i u stereotip. Problem je što je Loach u svemu tome sasvim u pravu, no vrijeme mu ne ide na ruku, kao niti ljudima o kojima radi svoje filmove.
