Jednostavno diva. To je naslov koncerta koji će se u Lisinskom održati 14. veljače, ali i točan opis umjetnice Ute Lemper koja nastupa u Off-ciklusu Zagrebačke filharmonije. Tim povodom imao sam povlasticu poslati joj mailom nekoliko pitanja, ali priložio sam i broj telefona, ponudivši razgovor. I diva me je, iskoristivši dan bez nastupa, nazvala. Budući da je poziv bio iz Engleske, a datum 1. veljače, najprije sam pitao osjeća li kakvu promjenu na Otoku.
Redovite šale o nacionalizmu
– Ah da, Brexit. Sinoć sam nastupala u Southamptonu i, kao i obično, bilo je mnogo govora i šala o politici, nacionalizmu. Mislim da zagovornici Brexita ionako ne dolaze na moje koncerte. Uglavnom, nisam vidjela nikoga da slavi, samo ljude koji tuguju – rekla mi je baršunastim glasom umjetnica koje više od godinu dana obilazi svijet s programom “Rendezvous With Marlene” u kojem pjeva pjesme i priča o životu Marlene Dietrich, na temelju trosatnog telefonskog razgovora koji je sa svojom legendarnom sunarodnjakinjom vodila 1988. u Parizu. Ute Lemper rođena je u Münsteru i roditelji su je odmalena usmjerili prema klasičnoj glazbi i baletu. Svoje umjetničke obzore širila je na Plesnoj akademiji u Kölnu i u čuvenoj glumačkoj školi Maxa Reinhardta u Beču.
– Glumi sam se posvetila kao alatu za pričanje priča, kao nečem što upotpunjava pjevanje i ples. Kao tinejdžerica, voljela sam i slušala i rock, ali osobito su me se dojmili glasovi Elle Fitzgerald i Sarah Vaughan. Duboko me je pogađala ta izravna povezanost duše, srca i glasa, tako da je moj prvi bend bio jazz-trio. No, već za vrijeme studija počela sam dobivati uloge u mjuziklima. Paralelno sam počela pjevati i snimati, osobito pjesme Kurta Weilla koje su naišle na silno zanimanje u Engleskoj, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji... uglavnom svuda osim u Njemačkoj. Njih je ondje više zanimao mjuzikl i kabaret. Karijera mi je imala dva kolosijeka, a onda je s filmskim ulogama došao i treći. Tako je išlo čitave osamdesete i devedesete. Berlin, Pariz, London, New York... posljednji mjuzikl bio mi je “Chicago” na Broadwayu, nakon čega sam se odlučila baviti svojim pričama i posljednjih dvadeset godina bavim se projektima koje sam sama kreirala – kaže proslavljena pjevačica i glumica, ali i plesačica s kojom su voljeli raditi i Maurice Bejard i Pina Bausch.
– Kurt Weill bio je neizostavno povezan s Bertoldom Brechtom koji zapadne Nijemce tih godina nije zanimao. Ja sam ga čitala u školi, on je bio klasik, ali mnogo popularniji u DDR-u. Srećom, nije svjedočio pretvaranju tamošnjeg komunističkog režima u diktaturu koja se služi fašističkim metodama. Sigurno bi mu se gadilo što ga pretvaraju u ikonu istočnog bloka. Zapadnom Njemačkom je, pak, tada vladao hladnoratovski mentalitet i nije bilo interesa za oživljavanje duha i kulture Weimarske Republike, to je došlo tek devedesetih. No, za mene je on oduvijek bio intelektualni junak i veliki humanist s idejama o ljudskoj odgovornosti i težnji prema jednakosti svih ljudi – govori mi Lemper o Brechtu čiju će poneku pjesmu, uz ostale koje je skladao Weill, također otpjevati u Lisinskom. Ute Lemper je posebno za Zagreb odabrala bisere iz svog vrlo raznolikog repertoara, prikazujući i vlastiti život kroz francuske šansone, jazz, točke iz kabareta i mjuzikala. Kako sama kaže, pomalo od svega što je aranžirano za simfonijski orkestar.
– Naravno, s vlastitim bendom imam više slobode, ali volim i nastupe s orkestrom. Kad stojim među violinama, osjećam se kao usred velike rijeke ljepote – kaže Lemper. Ipak, izvest će i dio svog programa posvećenog Marlene Dietrich, kojoj je svojedobno, kao mlada umjetnica u Parizu, izrazila poštovanje u jednom pismu.
– Ona se tada već bila potpuno povukla iz svijeta i sastanak ni u jednom trenutku nije uopće bio opcija. Ali, kada me nazvala, bila sam prepuna i strahopoštovanja i oduševljenja. Uglavnom je ona govorila. Bila je vrlo tužna i ogorčena. I dalje je bila zaljubljena u njemačku kulturu, glazbu, filozofiju, poeziju, osobito Rilkea. Ali Njemačka ju je nakon Drugog svjetskog rata odbijala, tretirala je kao izdajnicu kojoj nikad nije oprostila svrstavanje uz Amerikance. Kada je 1991. umrla, ja sam baš u Berlinu pjevala Lolu u “Plavom anđelu” i bila na sprovodu. Čak i tada se osjećalo to odbijanje. Pravo suočavanje s prošlošću došlo je tek poslije, osobito s Angelom Merkel na čiju sam politiku odgovornosti, ljudskosti i velikodušnosti kao Njemica ponosna. Ali, neonacisti ponovo dižu glavu – kaže Lemper, kojoj je osobito važan i njezin projekt “Pjesme za vječnost” s uglazbljenim stihovima koje su pisali Židovi u logorima.
Ljutit suprug nije mi ništa novo
– Već odrastajući, osjećala sam da se naša generacija ne zna nositi s krivnjom za nešto što sami nismo počinili. Ali samo kroz osjećaj tog strašnog bola, tuge i kolektivne krivnje možemo napredovati dalje. Ta odgovornost jednostavno ide uz njemačku putovnicu. Svaki se Nijemac mora pitati kako se usred tako velike kulture moglo dogoditi nešto tako strašno. I drugi narodi imaju svoje mrlje i krivnje, ali s idejom i provedbom holokausta ništa se ne može usporediti – odlučna je Lemper. Nakon svih tih teških tema, za kraj sam je pitao koliko je vodila računa o činjenici da u Zagrebu nastupa na Valentinovo?
– Znam samo da će moj suprug u New Yorku tog dana biti jako ljutit na mene. Ali to nije ništa novo – odgovorila je uz smijeh.
