Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), krovni strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata, sinoć je dodijelilo svoje godišnje stručne nagrade.
Među njima je i nagrada za najuspješnije ostvarenje stambene arhitekture, koja nosi ime “Drago Galić”, a ove godine u toj kategoriji natjecale su se tri sasvim jedinstvene kuće.
Nominirana je bila neobična Uska kuća na zagrebačkom Cvjetnom naselju, široka samo 265 centimetara, koju potpisuju arhitekti Boris Ileković i Dina Vulin Ileković.
Uska kuća
Na sudaru staroga zagrebačkog Cvjetnog naselja s obiteljskim kućama, nizovima i manjim tipskim stambenjacima, koji su građeni u skladu s urbanističkim projektom Vlade Antolića iz 1939. godine, te dijela naselja s višestambenim zgradama iz perioda kasnije urbanizacije umetnuo se jedan samozatajni arhitektonski „zarez”.
Na postojeću troetažnu izgradnju parazitira nova, nasljeđujući postulate „sojenice na Savi” odignutim prizemljem s ulaznim prostorom, rastvorenim južnim pročeljem te kosinom krova. Životni prostor širine tek 265 centimetara razvija se kroz (čak i za to naselje) karakteristični uzdužni presjek organiziran u poluetažama koje se pružaju s podesta dvokrakog stubišta postavljenoga u trećini tlocrta. S kraće strane, prema vrtu, vertikalni niz servisa, a s dulje living. Sprijeda toranj ili zadebljali zabat, a bočno fragmentiran uvid u zasigurno poseban i skriven život koji se unutra odvija. Skladna silueta sadrži i dijagonalnu usmjerenost – malenoj natkrivenoj terasi u prizemlju suprotstavlja se zimski vrt na posljednjoj etaži.
Pažljivom perforacijom oplošja nadoknađuje se nedostatak fizičke dimenzije iznutra, afirmira simetrija pojedine prostorije i negira ugao. Svaki otvor, iznutra opisan drvenom špaletom, postaje autonomni prostor mirovanja. Vertikalna komunikacija iza leđa skriva buffer prema susjedu, a pri vrhu iznenađenje – malena biblioteka posred stubišnog kraka. Kao da nam upravo to stubište služi kao sredstvo organizacije redoslijeda životnih procesa: svakodnevnoga unutarnjeg usporavanja prema vrhu u večernjim satima i ubrzavanja prema izlazu ujutro.
(Iva Martinis)
Nominaciju je zaslužila i Kuća O u Samoborskom gorju projektirana za jednu osobu, čiji su autori Igor i Ivan Franić iz Studija za arhitekturu.
Kuća O
Vozimo se samoborskim brežuljcima vijugavom cestom do mjesta gdje se putovi gube. Tamo, u osami, nešto neobično privlači pažnju: mala kuća, horizontalni monolit, nenametljivo smješten na nepravilnoj i strmoj parceli. Šuma mu se prikrada sa sjevera dok se prema jugu otvara pogled prema pitoresknom Samoborskom gorju. Prilazi se s istoka na gornju etažu. Uz ulaz smješteno je parkirno mjesto.
Prizemlje sadrži spavaći trakt s dvije spavaće sobe, kupaonicom i garderobom dok je prostor na katu otvoren, s kuhinjom, blagovaonicom i dnevnim boravkom te središnjom jezgrom koja skriva wc i sadrži kamin.
Unutar i izvan pragmatično odabranoga osnovnog pravokutnika, dimenzija 5 x 10 metara, razvija se prostornost armiranobetonskog monolita. Dvije etaže formiraju dva oprečna ambijenta. U prizemlju je kuća orijentirana prema unutra, zatvorena kutija koja evocira osjećaj sigurnosti; pećina. Na katu, pak, obrat: dva jaka usmjerena poteza staklenih stijena otvaraju kuću prema šumi, gorju, ulici, susjedu. Odlukom da ostane bez zastora, etaža postaje pozornica za predstavu koja nema kraja. Gesta je to koja poziva na interakciju. Dramatika kontrasta naglašena je tamnim tonovima interijera i ognjištem u centru kuće. Vješto kontrolirana gradacija, od zatvorenoga prema otvorenom, nastavlja se izlaskom betonske ovojnice u vanjski prostor preko granice staklene stijene. Stubište, pak, u prizemlju smješteno je u sredinu prostorije poput izložene skulpture.
U razgovoru s korisnikom njegov suodnos s arhitektom na putu prema realizaciji postaje jasan. Kuća za tog čovjeka.
(Jani Mardešić)
Pobjedu je odnijela Kuća Nodi u Ivanić gradu, dogradnja uz prizemnicu nastala zbog potrebe za dodatnim stambenim prostorom obitelji, koju su projektirali Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović.
Kuća Nodi
U procjep rubnih uvjeta nevelike parcele u Ivanić-Gradu – pruge, postojeće kuće i susjedne izgradnje, utisnuta je izdužena adicija kuće za oca i kćer. Postavljanjem uza sjeverni rub čestice arhitekti izlažu novu prizemnicu južnom osunčanju i rekreiraju iščezlu tipologiju kompaktnog dvorišta uokvirenog stanovanjem, radom i susjedima.
Ulaskom kroz ostakljeni zabat ukazuje se ideja kuće, artikulirana u poprečnom presjeku malih dimenzija i velike heterogenosti. Tripartitnom podjelom raščlanjuje se na zidani potez služećih sadržaja prema susjedu ostakljeni niz dnevnih prostora u središnjoj osi, trijem prema vrtu. Gradacija od čvrstog i tamnog prema levitirajućem i otvorenom dodatno je naglašena tvarnošću gradbenih elemenata. Servisi, stiješnjeni na minimalne utilitarne dimenzije između dvaju usporednih zidova i betonske kape, ustupaju svoju visinu sjevernoj orijentaciji kuće i poprečnom provjetravanju. Postaju oslonac mjernoj skali krovnih drvenih nosača koji, iako dilatirani od oplošja, drže na okupu staklenom cezurom odvojene zidnu i krovnu plohu, baš kao što to čini i klupa, koja poput drvenog klina povezuje podnu plohu kuće i trijema s fiksnim ostakljenjem pročelja. Dva drvena elementa koja ne dopuštaju kući da se „razleti“ evociraju dojam što nas vraća na misao o kući kao skloništu, minimalno zaštićenom od vanjskih utjecaja. Umnažanjem presjeka stvara se iluzija da kući nema kraja; pred nama se rastvara dom koji ne umanjuje svojeg stanara.
Prostorno, taktilno i ambijentalno bogatstvo ove male kuće stoji nasuprot svim tržišnim postulatima stanogradnje, kao podsjetnik da se kvaliteta arhitekture stanovanja ne iskazuje brojkom izgrađenih kvadrata ili utrošenih sredstava te da može i treba (ponovno) biti dostupna svima.
(Ana Boljar)
Čardak ni na nebu ni na zemlji. Arhitektu oduzet diplomu. Gdje je tu estetika?