Londonski Muzej znanosti, osnovan davne 1857., jedan je od vodećih specijaliziranih muzeja u svijetu koji privlači oko 3,3 milijuna posjetitelja godišnje. U depoima i izložbenim prostorima čuva oko tristo tisuća eksponata, među kojima su najpoznatije prve parne lokomotive s početka 19. stoljeća, zatim još uvijek funkcionalan diferencijalni stroj Charlesa Babbagea, nacrti za prvu pisaću mašinu te Milenijski sat, čiji je prototip pušten u rad na prelasku iz 20. u 21. stoljeće, a dizajniran je da radi deset tisuća godina.
Djeca digitalnog doba
Među brojnim eksponatima prikupljanima na svim krajevima svijeta brojni su predmeti koji su mijenjali povijest znanosti i tehnologije. S druge strane, muzej u depoima krije i predmete koji su svojedobno dražili maštu istraživača, no u međuvremenu je potpuno zaboravljena njihova svrha i smisao pa se današnji kustosi, odrasli u digitalno doba, već godinama muče da otkriju čemu su neki od tih eksponata služili.
U siječnju 2019. odlučili su se na očajnički potez – fotografirali su dio najčudnijih predmeta i objavili ih na svojem blogu.
“Što Sherlock Holmes, Miss Marple, Jonathan Creek i naši pridruženi kustosi imaju zajedničko? Svi volimo rješavati misterije”, napisali su, priloživši fotografije niza predmeta kojima su vlastitim naporima uspjeli odgonetnuti namjenu. Sramežljivo su tamo pokazali i nekoliko predmeta koji su ih i dalje zbunjivali, u nadi da će im građani pomoći u rasvjetljavanju njihova podrijetla i namjene. Prošli tjedan otišli su i korak dalje pa su putem uglednog britanskog Guardiana u svijet poslali vapaj: “Pomozite nam da otkrijemo što zapravo čuvamo!”
Među artefaktima koje su objavili nalazi se jednostavan mjedeni jednovolumenski predmet nalik na bat koji ih već godinama zbunjuje, a koji su već ranije bezuspješno “reklamirali” na svojem blogu, tu su i vrlo kompleksne aparature poput metalnog mehanizma u drvenoj kutijici izrađenog u majstorskoj radionici Gisors u Parizu 1894. godine za papu Lea XIII., a smatra se da je bila riječ o ranom patentu pročišćavača zraka, za što nema službene potvrde.
Zanimljiva je i metalna mješavina metlice i lepeze na drvenom štapu koja je pripadala Dr. Johnu Wardu Cousinsu, a pretpostavlja se da je izrađena između 1860. i 1898. godine. Čemu je služila? Je li bila dio nekog većeg stroja, kao što sugerira navoj na njezinu drvenom kraju? Kad smo već kod ručnih alatki, čemu je služila ona iz kolekcije Sir Henryja Wellcomea nastala između 1750. i 1850. godine, koja na kraju drvene drškice ima završetak nalik na vrh biskupske kape?
A što je s precizno izrađenim staklenim aparatima koji bi podjednako mogli biti medicinske ili kemičarske namjene, a danas bi se lako mogli zamijeniti i s ukrasima za serviranje koktela?
Riječ je samo o manjem dijelu od ukupno 1400 predmeta koji su iznova uvedeni u digitalne kataloge muzeja, a potreba za njihovom jasnom kategorizacijom pokazala je da londonski muzealci zaista nemaju pojma što su tijekom godina nagomilali.
Nepoznati i autori slika
Nisu sporni samo pronađeni predmeti nego i dio umjetnina iz njihove velike zbirke. Primjerice, muzej ne zna tko je napravio majstorski portret Dr. Williama Huntera (1718.-1783.) koji pozira s bilježnicom u kojoj je skica ljudskog kostura, koji je nepoznati autor naslikao oko 1750. godine.
Odgonetavanju autora i namjene predmeta pohranjenih u Muzeju znanosti sada su se pridružili povijesni i znanstveni entuzijasti iz cijeloga svijeta, iako je lako moguće da bi na većinu postavljenih pitanja odgovore mogli imati njihovi djedovi i bake. Primjerice, mladi kustosi prošle su godine muku mučili s odvijačem na “ručno navijanje” kakav je u svojoj šupi imao svaki balkanski djed, a britanskoj aristokraciji očito se učinio zgodan i egzotičan!
