Veliko ime svjetskog baleta, nekada glasoviti plesač, danas jedan od najtraženijih i najslavnijih koreografa Patrice Bart, ponovo je u Zagrebu. Nakon produkcije Romea i Julije, sada s Baletom Hrvatskog narodnog kazališta i za njega priprema već drugi, potpuno nov i originalan projekt, balet “Elizabeta Austrijska – Sissi” o životu popularne, omiljene i tragične carice, žene Franje Josipa I. Premijera je 27. ožujka, a francuski umjetnik istaknuo je odmah na početku razgovora kako se u Zagrebu i u HNK već osjeća kao kod kuće i kako mu je bilo lako podijeliti uloge, jer izvrstan ansambl sada već jako dobro poznaje, uključujući i osobine i mogućnosti pojedinih plesača.
– Mnogo se vremena izgubi na upoznavanje ansambla, sredine u koju prvi put dolazite, navika i mentaliteta ljudi. To smo sve svladali pa smo se sada mogli odmah baciti na posao. Jako mi se sviđa zagrebački ansambl, pun je sjajnih plesača različitih karaktera i snažnih osobnosti. Nisam mnogo vremena gubio na podjelu uloga, u “Elizabeti” su svi angažirani – govori umjetnik.
Na glasu je kao strog i zahtjevan u radu s plesačima, ali u razgovoru nije škrt, nego vrlo darežljiv, srdačan i susretljiv. Riječi mu odišu strašću i ljubavlju, kako prema baletu i plesačima tako i prema projektu na kojem radi. Dosad je na europskim i svjetskim pozornicama ovjekovječio velike povijesne i umjetničke ličnosti, skladatelje poput Verdija i Chopina, pjesnike poput Percyja Shelleyja, a ni kraljevi mu nisu strani, jer je u Stockholmu radio veliki baletni spektakl o Gustavu III.
Odakle ideja za balet o Sissi?
To je ideja s kojom sam živio godinama. Napravio sam do sada mnogo baleta s temama iz povijesti, a s tom damom odavno sam silno fasciniran, kao i s čitavom habsburškom dinastijom. Kada mi je ravnatelj Baleta HNK Leonard Jakovina predložio novi projekt, pomislio sam i rekao mu da je možda upravo Zagreb pravo mjesto za balet o carici Elizabeti. Ovo što sad radimo je rezultat.
Je li ovo prvi balet o Sissi?
Vidio sam mnogo filmova o njoj i znam za mnoge predstave, ali nisam do sada čuo da postoji i balet.
Predstava bi mogla biti zanimljiva i još nekim gradovima?
Naravno. Pomislio sam u nekom trenutku da bi bilo zgodno napraviti koprodukciju s Bečom, Budimpeštom, Münchenom... ali Leo je sasvim ispravno odlučio da želi ovaj projekt u prvom redu za svoju kuću, za Balet HNK.
Na koji način predstava obuhvaća život carice Elizabete?
Naravno da je nemoguće obuhvatiti čitav njen život. U prvom redu pokušavam iznijeti i prikazati dubok psihološki portret Elizabete Austrijske. Ona je bila vrlo nemirna i nesretna žena. Imala je trenutke sreće u životu, ali sve u svemu, pozicija carice za nju je bila previše. Imala je težak odnos sa svojom punicom, majkom Franje Josipa, vrlo teškom i strogom ženom. Zbog toga je imala težak život na dvoru u koji je dovedena dok joj je bilo samo šesnaest godina. S mnogo se stvari morala nositi. Balet će se baviti nekim ključnim točkama u njenu životu, a počet će i završiti trenutkom njene pogibije u atentatu u Ženevi. Čitava predstava mora imati luk, kao što ga je imao i njen život, krivulju uspona i uspjeha, nakon koje počinje pad u tugu i nesreću. Bila je anoreksična, imala je mnogo psihičkih problema, a osobito je patila od melankolije. Zbog toga sam u predstavu i uveo Melankoliju kao lik koji je pratio Elizabetu čitav život, koja je u svojoj spavaćoj sobi držala i veliki portret Melankolije. Kad stvarate novi balet, uvijek vam trebaju i fikcionalni likovi. Sudbina već postoji kao lik u mnogim djelima, Smrt također, a moja dramaturginja Christine Theobald Gabler došla je na ideju da to bude Melankolija. To nam, uostalom, daje i sjajnu priliku da na pozornici imamo ne jednu, nego dvije divne balerine, kao što su Natalija Kosovac i Iva Vitić Gameiro. Melankolija je Elizabetin alter ego. To je fiktivna linija radnje baleta.
Tko su glavni stvarni likovi koji je okružuju?
Ljudi s kojima je bila bliska. Osim njena supruga, cara Franje Josipa, tu je i bratić Ludwig II. Bavarski. Između njih dvoje postojao je snažan odnos, a jedna od stvari koja ih je povezivala i koju su baštinili u obitelji bila je strah od ludila kojem je Ludwig na kraju i podlegao. Tu je zatim njen poseban odnos s mađarskim grofom i ministrom vanjskih poslova Andrassyjem. Elizabeta je bila osobito fascinirana Mađarskom i bila je zagovornica te zemlje pred svojim mužem Franjom Josipom. Pokušavala je poboljšati odnose između dva naroda i države. Naravno, važan je lik i sam Franjo Josip, a sudbonosnu ulogu ima lik Atentatora/Smrti. Još jedna Elizabetina opsesija bila je Grčka, sa svojom kulturom, književnošću, poviješću. Voljela je odlaziti na Krf, gdje je za nju izgrađena divna palača, a uz mađarski, naučila je i grčki. I sama je pisala pjesme, a imala je u jednom trenutku i snažan odnos s grčkim pjesnikom Christomannosom. Bavila se i politikom onoliko koliko se ona ticala tih njoj osobito dragih zemalja. Elizabeta je bila opsjednuta ljepotom, fizičkim izgledom. Pazila je na težinu, bila na dijetama, bavila se gimnastikom. Zato smo prikazali i jednu zabavnu, kratku scenu s gimnastikom.
Dakle, i prema današnjim standardima bila je moderna žena...
O da. I uza sve to, bila je modna ikona, sve dok se nije, kako je starjela, odrekla mode i počela nositi samo crno i skrivati lice lepezom.
Odakle simbioza ove ideje s glazbom Bedricha Smetane?
Do te veze došlo je igrom slučaja. Bio sam jednom davno u Austriji, na koncertu u Salzburgu, na kojem se izvodila Smetanina glazba. Jako mi se svidjela i poželio sam je upotrijebiti u nekom svom baletu. Ovo je bila odlična prilika. Riječ je o romantičnoj glazbi, ali nipošto laganoj, nego snažnoj i moćnoj s nježnim i melankoličnim sjenama. Smetana je, uz to, srednjoeuropski skladatelj, a kasnije sam doznao da je pisao i glazbu za vjenčanje Franje Josipa i Elizabete. To mi je otkrio Ermanno Florio, kompozitor i dirigent koji je napravio partituru za ovaj balet od Smetanine glazbe. Također, Smetana je završio život pomračena uma u bolnici. Jednostavno, njegova glazba i Elizabeta dobro si odgovaraju.
Koristite se i Smetaninom najpopularnijom skladbom, Vltavom...
Da, za jedan divan pas de deux u prvom činu. Bilo mi je veliko zadovoljstvo i uzbuđenje raditi s mojim starim suradnikom i birati glazbu za pojedine prizore, premda smo jedan dio posla morali odraditi na daljinu budući da Florio dobar dio vremena provodi u Americi.
Kako se vrijeme u kojem je živjela Sisi odražava na koreografiju i plesni jezik predstave?
Ja sam neoklasičan koreograf, ali sam kao plesač bio vrlo nadahnut i modernim koreografijama. Uvijek nastojim ići ukorak s vremenom, a opet zadržati svoj izraz i nadam se da to uspijevam. Važno mi je da koreografija bude i u skladu s razdobljem kojim se balet bavi. Vidjet ćete u predstavi veliki mađarski prizor u kojem nastupa gotovo čitav ansambl, a isto tako Elizabetu u nekoliko velikih pas de deuxa različita karaktera: onaj s Franjom Josipom bit će nježan i romantičan, s Ludwigom strastven i ispunjen srećom, politički dramatičan s Andrassyjem i sanjarski s pjesnikom Christomannosom.
U Zagrebu je i vaša stalna suradnica Luisa Spinatelli koja potpisuje kostimografiju i scenografiju...
S njom mi je uvijek zadovoljstvo raditi, ona je žena velikog ukusa i moja najdraža dizajnerica, a također izvrsna poznavateljica razdoblja kojim se bavimo u baletu o Elizabeti. Mnogo je istraživala, napravila mnogo skica koristeći se čak i starim fotografijama. Luisa je odlučila napraviti kontrast između kostima koji su vjerni povijesnom razdoblju i scenografije koja je stroga i znatno modernija.
Slažete li se kada kažemo da nas očekuje veliki spektakl?
To nam je namjera i svi čekamo premijeru s velikim uzbuđenjem.
