Kad je hrvatska književnost išla ukorak s europskima, kad je zaostajala, a kad čak i prednjačila, može se doznati iz najnovije knjige akademika Mirka Tomasovića "Domorodstvo i europejstvo" koju je jučer u DHK predstavila Hrvatska sveučilišna naklada.
Kojim se razdobljima hrvatske književne povijesti bavite u svom novom djelu?
- To su rasprave i refleksije o hrvatskoj književnosti 19. i 20. st., navlastito o razdoblju romantizma i moderne. Hrvatska se književnost bila našla na raskrižju između dvaju pravaca: jedan je vodio prema provincijalnoj stranputici (i to balkanskom stazom), drugi prema europskom sudioništvu i rukopisu, već postignutim u prethodnim razdobljima. Naši su pisci mukotrpno, kadšto i krivudavo, označili pravu orijentaciju temeljem vlastitog sredozemnoga i srednjoeuropskoga ishodišta, spriječivši mogući pogibeljan diskontinuitet.
Književnosti romantizma često se odriče umjetnička vrijednost, jer da ju je nadjačala nacionalna, domorodna uloga pisane riječi. Je li tome baš tako?
- Naši su književni predšasnici samoprijegorno, vrlo često samoukim naporom, obavili časnu funkciju preporoda i obnove hrvatske književnosti i kulture općenito, paralelno uz nacionalne i političke programe, te istodobno uspjeli obdržati komunikaciju s Europom i njezinim onodobnim beletrističkim očitovanjima. Poticani domoljubljem, u svojim su se djelima potvrđivali i kao "europejci": žanrovskim rasporedom, prilagodbama pjesničkim oblicima i vrstama, prijevodnim pokušajima...
Obrađujete i opuse V. Nazora, M. Begovića, A. Tresića-Pavičića i M. Nikolića. Kad biste se bavili hrvatskom postmodernom, biste li također mogli izdvojiti koji suvremeni mediteranski kvartet?
- Odabrao bih Ranka Marinkovića, Nikolu Milićevića, Antuna Šoljana i Ivana Slamniga. To su četiri književna imena koja povijest hrvatske književnosti 20. st. ne može zaobići. Hrvatska književnost kraja prošlog stoljeća i početka ovoga, u izrazito je plodnom razdoblju. Ne znam stoga zašto se naši književnici svađaju oko nekih drugih stvari, mjesto da afirmiraju ovo zrelo razdoblje hrvatske književnosti.
Koliki je u tom doprinos četvorice klasika?
- Marinković je sačuvao u svom djelu miris i okus Mediterana, pače još i inzularnosti, a s druge strane, Zagreb mu je bio centripetalno mjesto: roman "Kiklop", jedan od najboljih u hrvatskoj književnosti, zbiva se u Zagrebu, a u njemu je i Srednja Europa i te kako prisutna.
Milićević je bio i pjesnik i prevoditelj, i ne zna se što je važnije, jer je prijevodima otvarao prostore hrvatske književnosti ne samo prema Španjolskoj nego je bio pionir u otkrivanju danas tako važne latinkoameričke književnosti. Šoljan i Slamnig pak otvorili su našu književnost na vrlo živ način prema angloameričkoj književnosti, uspjeli su u svojim novelama i pjesmama donijeti njezin duh, i to u onim trenucima kad je to bilo prijeko potrebno, budući da je Hrvatska kao dio komunističkog sistema tada što se tiče Zapada bila u nekoj vrsti klauzure.
Obojica su vezani uz Mediteran: Slamnig interpretacijom dalmatinskih ćudi i običaja, a Šoljan gotovo djetinjom zanesenosti morem i brodovima.
