"Nije zavidio nikome, posebno ne u trenucima u kojima se osjećao kao jedini čovjek na svijetu. Zvuci njegova disanja, trljanje nogavica u grubim sukninim hlačama i meko škripanje snijega pod njegovim stopalima, to su bile jedine povlastice do kojih mu je bilo stalo". Tek djelić je to opisa glavnog lika u novoj knjizi Milana Majerovića-Stilinovića "Srce mog medvjeda", koju je objavila izdavačka kuća Libricon i koja je svoju promociju imala u u Samoboru, na drugom festivalu Brdo knjiga.
Festival je to kojem je Milan Majerović-Stilinović idejni začetnik i suorganizator, a priča o jednom posebnom Goraninu - Marku Turku, rođenom 1856., svakome tko je pročita uvući će se pod kožu jer u romanu o njemu autor je, inače i novinar te stručnjak za odnose s javnošću, upisao sve ono, pa i mnogo više, što je "naučio na planini". Da, da, ako vam ove tri potonje riječi zvuče poznato i nekako ih vežete uz Majerovića-Stilinovića, na dobrom ste tragu. Tako se zvala njegova prva knjiga, zbirka priča objavljena prije tri godine, također u izdanju Libricona. A planina zaslužna za ovu novu, romanesknu priču naš je divni, šumoviti Risnjak. U čijem se jednom kutku od davnina nalazi i Markov brlog.
Lani ste mi na pitanje pišete li već možda i drugu knjigu uzvratili: "Vrtim se oko vruće kaše pisanja druge knjige. I da, inspiraciju za nju također sam našao u planini. Ali, ne žurim, sve u svoje vrijeme". I eto, sve je sjelo na svoje mjesto i pred nama je vaša nova knjiga. Druga po redu. Ovaj put forma je kraljevska - roman. Knjigu ste u ruke primili tri dana prije promocije, tek otisnutu. I kakav je osjećaj?
Za mene, otkriće kakvo dosad nisam doživio. Najprije je to osjećaj velikog olakšanja, jer je nešto za mene zbilja veliko i izazovno uspješno završeno. To je i uzbuđenje jer će sad nakon promocije knjigu upoznati veći broj ljudi, a neki od njih imali su dosta utjecaja na njezin nastanak. Zanimaju me njihove reakcije, kao i reakcije nepoznatih ljudi koji će je čitati. Od kad sam prije nekoliko mjeseci shvatio da sam, eto, napisao roman, osjećam velik nalet pozitivne energije. Ponovno imam svoj "stari" život za sebe i ništa mi nije teško pa se veselim svim predstavljanjima knjige koja slijede.
Poslali ste mi PDF teksta prije tiskanja i knjigu pročitah u 24 sata. No onima koji se s vašom knjigom tek trebaju podružiti, a to druženje od srca preporučujem, što biste vi sami rekli - kako je ovaj roman nastao i o čemu je on?
Ideja o pisanju romana kuhala se oprezno i na laganoj vatri nekoliko mjeseci nakon što sam u NP Risnjak vidio info-ploču s nekoliko rečenica objašnjenja naziva lokacije "Markov brlog". Ona se nalazi na jednoj od staza kojom se od Crnog Luga penje na najviši vrh Gorskog kotara. Nekoliko šturih rečenica bile su okidač da se zapitam: "Kakav je čovjek bio "šumski pustinjak" Marko koji je tu u šumi krajem 19. stoljeća podigao drvenu kućicu, u njoj živio, i zašto je to napravio? Što je tražio, što je našao, kako mu je izgledao život?" Sve nas od djetinjstva barem malo privlače romantične priče o pojedincima koji poput Grizzlyja Adamsa iz davne američke serije odlaze živjeti u divljinu. Ali stvarni život Marka Turka, koliko god bio neobičan, imao je još i potpuno neočekivan kraj, daleko od planina. Opreka između tih dviju krajnosti bila mi je glavni okidač za pisanje.
Znači, taj divni, šutljivi osobenjak Marko Turk toliko vas je obuzeo da ste odlučili podignuti mu pisani spomenik?
Obuzela me je ideja istraživanja nečeg što je svima pred očima, ali pored tog samo usput prolaze. U starim putopisima koje sam čitao (Hirc, Nepomuk Jemeršić, članci u prvim brojevima Hrvatskog planinara) ponekad se samo uzgredno spominje lokacija Markov brlog, ali sam Marko - nikad. On nije bio slavni Ilirac ni vlastelin po kojem bi se u to doba nazvao neki važan vrh ili predio. Bio je običan, čak jako siromašan seljak iz malog mjesta Hrib pored Gerova. Vjerojatno su ga za života smatrali i čudakom. Svejedno se danas po njemu još uvijek nešto zove, makar od njegove brvnare odavno nema ni traga, niti je taj maleni dio Risnjaka po nečemu poseban, više ili manje lijep od drugih. Ali u anonimnosti i zaboravu ima nečeg zanimljivog. Svaki čovjek ima svoju veliku životnu priču, samo je treba prepoznati. On ili netko drugi. Otkriti ili pokušati zamisliti - u ovom slučaju život naoko nevažnog čovjeka, ono veliko i važno u njemu - to mi je bio izazov. Romanom sam htio istaknuti i veliku ljepotu Gorskog kotara koji je još jedna od inspiracija knjige. Ako sam pisanjem uz to Marku Turku podigao spomenik, 80 godina nakon smrti, drago mi je, iako ga nisam poznavao. Zaslužio je to, kao i svi Gorani i druge žrtve čije kosti danas leže samo pod rednim brojem u spomen-kosturnici u talijanskom gradiću Gonars. Tamo je u Drugom svjetskom ratu bio koncentracijski logor za Hrvate, Slovence, Židove i antifašiste.
S kakvim ste se sve dvojbama, možda i strahovima, nosili jer "oživjeti" iznova jedno stvarno ljudsko biće, pokušati ga učiniti što autentičnijim, iznimno je složen, odvažan i delikatan pothvat? Tim više što je, naslućuje se to iz vaše knjige, taj divni gorštak bio kao neki planinski anđeo.
Naravno, nemam pojma kakav je u stvarnom životu bio glavni lik moje knjige. O njemu sam pronašao svega nekoliko rečenica, a od njegova prapraunuka, velečasnog Vjekoslava Kovača iz Gerova, doznao još ponešto uz informacije o datumima smrti i rođenja njegovih potomaka. Sve ostalo, uključujući Markovu osobnost, trebalo je zamisliti ili izmisliti. Ali to je, konačno sam nakon dugo godina novinarstva osjetio i to čudo - piščeva sloboda. Vodio sam se time da za početak ni Marku ni njegovim potomcima ne želim napraviti štetu. Onda sam puštao mašti na volju, razumu na prosudbu i vlastitom osjećaju na propitivanje o tome kakav je mogao biti čovjek koji dobar dio godine živi u šumi, dok ostatak vremena provodi u malom nedostupnom selu s brojnom obitelji.
Knjiga se čita lako, pitka je, povuče vas i ne pušta. No koliko ste kilometara morali prehodati, doslovno, da bi svaki detalj u njoj bio tako vjeran i živ?
Najlakši dio rada na knjizi bilo je hodanje i istraživanje Gorskog kotara. Tamo mi je uvijek lijepo pa sam u više navrata posljednjih nekoliko godina uživao hodajući svim stazama za koje pretpostavljam da ih je za života koristio i Marko. Puno ih je bilo, ne znam u kilometrima, prestao sam to brojati ali - nikad dosta. Da bih što bolje predočio sebi kako je mogao izgledati njegov usamljenički život, prošlog sam ljeta tjedan dana bio sam u kućici na stablu u Kuparima, podno Markova rodnog sela Hrib, blizu izvora Kupe. Pretprošlog ljeta pak nekoliko sam dana proveo u staroj drvenoj kući Markova prapraunuka, vlč. Vjeke Kovača u Gerovu. Nas smo se dvojica osobno upoznali tek na stazi za Risnjak i na njega se isti dan zajedno i popeli. Priče, savjeti i pomoć lokalnih ljudi koje sam u čabarskom kraju upoznao posljednjih godina bili su presudno važni za uvjerljivost teksta. Mnogo je toga ušlo u knjigu i nadam se da će čitatelji to osjetiti.
Sigurna sam da hoće. Zadivljuju baš ti minuciozno opisani detalji, fascinantno poznavanje biljnog i životinjskog svijeta Gorskog Kotara, povijesti tog kraja, etnografskih obilježja, načina života Gorana od sredine 19. do sredine 20. stoljeća... Priprema i istraživanje morali su bili iscrpni i obimni, zar ne?
Nisam Goranin, nisam nikad proveo duže od sedam dana u komadu u tom kraju. Da bi knjiga bila uvjerljiva i ljudima koji tamo žive, a oni su mi jako važni čitatelji, trebalo je zato zapeti. Više od godinu dana čitao sam sve što sam mogao pronaći, od povijesnih čitanki čabarskog kraja i rječnika tamošnjeg dijalekta do zbornika, monografija, priloga geografskim kartama, lovačkih almanaha i znanstvenih radova na temu izrade krovne šindre, uzgoja srebrnih lisica u Delnicama, karavanskih putova ili plemićkih obitelji koje su vladale Gorskim kotarom u doba Austro-Ugarske. Pogledao sam na desetke dokumantaraca i videa na YouTubeu o Gorskom kotaru, medvjedima, puhovima, ljekovitom encijanu i životu "off the grid", u divljini. Učlanio sam se pa pratio svakakve pa i krajnje nepotrebne diskusije po društvenim mrežama i grupama vezanim za Gorski kotar. Prehodao sam puno, postavio puno pitanja raznim ljudima i institucijama, proveo puno sati pred laptopom u Zagrebu nad Google mapom provjeravajući koliko sati hoda treba od Gornjeg Jelenja do Rijeke. I uživao sam u svemu tome. Proces je bio dug i obiman jer je i zadatak bio velik. Kao novinar, uvijek sam iscrpno istraživao i prikupljao informacije za reportažu ili članak. Kao pisac koji se upušta u pisanje prvog romana na terenu koji nije izvorno moj, morao sam se dobro opremiti. Znao sam da bez toga nemam što tražiti u tako dubokoj šumi.
Pritom ste na sve pazili, na naslovnicu, na karte u knjizi, na prijelom, sve odiše nekom starinom...
Knjiga šalje poruku i naslovnicom, i koricama, i prijelomom, i fontom kojim je tiskana. Mislim da je to važno jer čitatelju ti detalji obogaćuju dojam samog teksta. A radnja se ovdje događa uglavnom prije više od 100 godina. Htio sam dakle na sve načine čitatelje prenijeti na to mjesto, u to vrijeme, dati im priliku da uspore, osjete tadašnji ritam života, zaborave na digitalnu transformaciju koja nas spopada sa svih strana i ekrana. Imam sreću da je sve to bilo jednako važno izdavačkoj kući Libricon i prijatelju Anti Magzanu koji je u svom Afektu izradio dizajn naslovnice, "za našu dušu", kako kaže. Kako i ne bi, kad se sa mnom i drugim prijateljima svake godine zimi obavezno penje na Risnjak po najvećem snijegu.
A koliko ste pak sebe ugradili u Marka? Ili, koliko se Marka uselilo u vas? Naime, često sam u knjizi nailazila na rečenice koje su mi zvučale i kao Markove, i kao vaše, a bogme i kao moje. Recimo, jedna od njih je i ova: "Svijet je svakodnevno otkrivao vlastitim koracima i osjetilima, odgonetao slagalicu znakova i mirisa koja je u najteže dostupnim dijelovima planine katkad krila i nagradu, spoznaju da je na mjesto na kojem je zadihano stao, baš on gotovo sigurno stao prvi i jedini. Stotine mu je puta to prošlo kroz glavu, ali nikada nije mogao biti do kraja sigran." Ili ova: "Bio je nesputan i poletan, pun dobre volje za koju se i sam katkad pitao odakle mu". Pa ono o samoći...
Nešto Marka ima u svakome od ljudi koje će privući ova knjiga, eto vidite, i u vama. Naravno da su mi i vlastita iskustva pomagala da ga osmislim i oživim. Pretpostavljam da je i on volio prirodu, još i više nego ja, pa su ti dijelovi bili lakši za napisati. Ali u njegovu, kao u drugim likovima romana, pa i medvjedu kojeg je pokušavao pripitomiti, ima puno drugih ljudi i likova koje znam, stvarnih i nestvarnih. Uvijek je to valjda tako, samo sam ja to sad prvi put proživio. Kroz dugi proces pisanja sve što ste nekad negdje zabilježili odnekud izlazi na površinu, krčka i nudi se. Treba znati povući crtu i prepoznati mjeru u kojoj iz svega što nosite u glavi ipak stvarate nešto ili nekog novog, autentičnog. Vidjet ćemo koliko sam u tom uspio.
Čitajući vašu književnu posvetu Marku Turku i časnom, skromnom životu kakvim je živio te njegovoj dubokoj ljubavi prema prirodi, planinama, šumama i svim živim stvorenjima, svako malo na pamet bi mi pale još dvije knjige, "Čitav jedan život" Roberta Seethalera i "Osam planina" Paola Cognettija. Kao da sad imamo jedan divan književno-planinski trolist.
Obje spomenute knjige toliko cijenim i volim da na takav kompliment mogu samo ostati bez teksta.
Vjerujem da će posebna promocija knjige biti u Gorskom Kotaru, Markovu kraju. Spremate li za tu priliku nešto jedinstveno, dručije, možda baš kod Markova brloga?
Prva već dogovorena promocija u Gorskom kotaru bit će u Gradskoj knjižnici u Delnicama 20. lipnja. Tamo su mi jako pomogli s posudbom literature za vrijeme rada na knjizi. Promocija u NP Risnjak se dogovara, a kad bude, sigurno ćemo otići i do samog Markova brloga. No mjesto gdje se najviše veselim predstaviti knjigu je mali Čabar i tamošnji ogranak Matice Hrvatske. Gospoda Ivan Janeš i Slavko Malnar su mi iznimno mnogo pomogli u radu na knjizi, kako svojim knjigama tako i prijevodom dijelova mog romana na čabarski dijalekt kojeg danas govori samo oko tri tisuće ljudi. Oni tamo već desetljećima rade sjajan posao na očuvanju kulture i tradicije kraja kroz literaturu, što je iznimno važno. Ne znam kako bi izgledala moja knjiga bez njihovih zbornika, čitanki i rječnika. Sigurno mnogo manje autentično. Ovim putem im zahvaljujem jer Večernji će do Čabra prije mene, ali i ja ću ovog ljeta s velikim veseljem.
Ipak, biste li voljeli da vašu knjigu s posebnom pažnjom pročitaju - lovci?
Budući da sam s posebnom pažnjom radeći na knjizi čitao lovačke zbornike i časopise, bilo bi mi drago da i lovci pročitaju ovo moje. Ali šalu na stranu, u knjizi ne prozivam nikoga. Boraveći u prirodi, često sam se uvjerio koliko smo u tom krugu svi važni, i lovci, i ribolovci, i biljojedi, i mesojedi. A posebno svejedi, goranski medvjedi, kojima kao i risovima i vukovima tamo, srećom dobro ide.
Roman ste nazvali "Srce mog medvjeda". Marko Turk imao je svog medvjeda Beru. Jeste li tijekom dosadašnjih planinarenja i vi sreli svoga medu?
Sve što sam dosad vidio od medvjeda bili su tragovi u snijegu i više puta ljeti svjež izmet na stazi, još vruć i ljubičast od malina i borovnica u njemu. Ali skroman sam, meni je i to bilo dovoljno za uzbuđenje. No, naravno da se nadam vidjeti medvjeda na nekoj gorskoj livadi. Sretan sam što živim u zemlji u kojoj je to relativno lako moguće. Možda već ovog ljeta, znam ljude koji znaju medvjede. Više njih. Puno njih, čak, i ne samo u Gorskom kotaru. Zbog takvih se ljudi i susreta s njima rado vraćam na planinske staze. I rado kroz to što pišem šaljem druge ljude da dožive isto. Nadam se da će i ova knjiga nekoga povući da potraži svog medvjeda ili barem da ode čuti vlastito srce kako lupa negdje u tišini, u divljini, u trenutku odluke kamo će dalje.
