Dok se šatori polako raspremaju, a radnici čiste kaos ostavljen nakon što je Jarunom prošlo (prema procjenama organizatora) 85.000 posjetitelja, vrijeme je za rekapitulaciju dojmova 11. INmusica.
S jedne strane, kao što smo već pisali, festival je izgledao predivno. Osim što nije bilo infrastrukturnog kolapsa karakterističnog za ranija izdanja INmusica, Jarun je bio uređen ljepše nego ikad dosad, a svjetleća panorama festivala mamila je već na ulazu u kompleks jezera potičući posjetitelje da požure prema Otoku hrvatske mladeži. Organizatori INmusica, čini se, jedni su od rijetkih koji u našoj zemlji razumiju da je ukupan dojam važan jednako kao i glavni program festivala pa su, osim malih, ali efektnih detalja poput neonskih citata iz kultnih pjesama, ove godine dodatno “napucali” popratne sadržaje poput Teslina tornja u čijem su se podnožju vrtjeli videi Davida Bowieja, a koji se pokazao kao jedan od većih pogodaka festivala.
Sam glazbeni program, s druge strane, patio je od nekoliko ozbiljnih boljki. Kao najveće zvijezde ove su godine najavljivani Florence + The Machine, PJ Harvey i Gutterdämmerung featuring Henry Rollins, raspoređeni u udarne termine kroz tri dana festivala. I prije nego što je počeo, čini se da je dio publike otpisao prvi dan kao najmanje zanimljiv, zbog čega je INmusic startao uz osjetno manje posjetitelja.
Rizično programiranje
Atmosferi prvoga dana nije pomogla ni riskantna programska odluka da se nakon ne toliko atraktivnog Jakea Bugga (koji je isporučio solidnu svirku) u najistaknutiji termin stavi multimedijalni projekt Gutterdämmerung, koji je u teoriji zvučao zanimljivo, ali svojim specifičnim konceptom posveta bogovima rocka uz propovijedi Henryja Rollinsa nije uspio komunicirati s većim dijelom publike.
Druga večer počela je pomalo nespretnim otkazivanjem koncerta Skunk Anansie pet minuta prije zakazanog nastupa, ali nesretna okolnost pretvorila se u golemu prednost jer su na glavnoj pozornici razvalili Kawasaki 3P, a na njihovu mjestu na World Stageu, pa kasnije još jednom na Hidden Stageu, izvrstan dojam ostavili su My Baby.
Među široj publici slabije poznatim sastavima na sličan su nas način trećeg dana festivala ugodno iznenadili Yeasayer, koji su ujedno imali jedan od vizualno najatraktivnijih nastupa.
Mali nadjačali velike
Općenito, manje pozornice ove su godine u više navrata jamčile bolji tulum od Main Stagea, a i na njemu su bendovi poput Wilca svirali prerano da bi ih čuli svi koji su to priželjkivali. Također, domaći bendovi poput Bambi Molestersa, već spomenutog Kawasaki 3P, pa čak i Gustafa na samom kraju festivala, često su dizali atmosferu nakon nastupa velikih inozemnih zvijezda.
Među glavnim headlinerima, Florence + The Machine očarali su Zagreb iznimnom komunikacijom s publikom i neočekivanom provalom energije zbog čega će ostati zapamćeni kao apsolutni vrhunac festivala.
Veliko uzbuđenje vladalo je i prije koncerta PJ Harvey, prave kulturne ikone koja je u Zagreb dovela jak sastav glazbenika među kojima je bio i sjajni rock-eksperimentator John Parish, ključni suradnik na nekima od njenih najhvaljenijih albuma. Započevši sa “The Ministry of Defence”, nižući pjesme s novog albuma, pa polako dodajući najjače numere s ipak boljeg “Let England Shake”, Polly Jean ostala je beskompromisna u promociji glazbe na kakvu je trenutačno fokusirana, na koncu nam podarivši vrlo malo starijih stvari poput “To Bring You My Love”.
Tek prije kraja intenzivirala je zvuk svoje glazbene svečanosti s “Down by the Water” i “Perfect Day Elise”. Njezina je izvedba bila muzički besprijekorna i nitko nije očekivao da će kao prije 20 godina u mikrofon urlati “Rid of Me” jer sasvim je jasno otplovila kompleksnijim i mirnijim glazbenim smjerovima, no ostaje dojam da je velika open air pozornica vapila za mrvicom žestine koju je PJ Harvey oduvijek imala.
