Nekoliko godina nakon što sam potpuno zamijenio slušanje ploča slušanjem CD-a, dopao mi je u ruke ponovno jedan vinil. Bio je to „Greatest Hits" (1969.) Milesa Davisa. Imao sam osjećaj kao da u rukama držim originalnu Da Vincijevu Mona Lisu. Omot nije neko izvanserijsko umjetničko djelo, kao što je njegov legendarni album „Bitches Brew", tek Milesovo tamno lice uz koje stoji popis pjesama, ali je bio sasvim dovoljan da se sjetim koliko smo prelaskom na CD-e izgubili dimenziju omota kao dijela iskustva. Ploče se, naime, nisu samo slušale; njih se gledalo i čitalo. Sve smo znali: adrese diskografskih kuća, imena producenata, snimatelja, a o urednicima i direktorima da ne govorimo. Siniša Škarica i Veljko Despot imali su u svijetu glazbe istu zvučnost kao u svijetu TV dokumentaraca „odabrao Đelo Hadžiselimović".
Pojavom CD-a iskustvo se svelo na glazbeni sadržaj, a s mp3 formatom koji se primarno sluša na mobitelima i drugim gadgetima postavlja se pitanje ima li više i sama glazba kakvu važnost. U takvoj situaciji ploče sve više ponovno dobivaju na tržišnoj vrijednosti, toliko da su dobile i svoj dan. Odbacivane u vrijeme pojave CD-a, ploče se sada vraćaju kao superiorniji, gotovo luksuzan diskografski proizvod koji sadržajem, a i cijenom posve izokreće situaciju otprije petnaest-dvadeset godina.
Domaći diskografi tvrde da je i kod nas porasla prodaja vinila.
– Top izvođači prodaju kod nas deset posto na vinilu, dakle Black Keys smo prodali oko 1500 CD-a prema oko 150 LP-a, a mislim da je tako i sa svim renomiranim, ali uglavnom, rock i alter-rock izvođačima, dok je kod pop i klupske glazbe taj odnos najviše dva do tri posto – kaže Davor Varga iz Dancing Beara, a Branko Komljenović iz Menarta dodaje:
– U zadnje dvije godine porasla je prodaja vinila, pogotovu izvođača starije garde kao što su Dylan, Springsteen, AC/DC... Varga i Komljenović kao dominantne kupce LP-a ističu ljude starije od 35 godina – one koji su već osjetili iskustvo ploča, koje je danas bolje nego prije. Naime, današnje ploče gotovo redovno se tiskaju na 180-gramskom vinilu koji daje maksimalnu kvalitetu i toplinu zvuka. Danas se slobodno može reći da je razlika u kvaliteti između slušanja glazbe s LP-a i CD-a veća nego što je između CD-a i mp3 formata. A to iskustvo treba i platiti, tako da današnje inozemne LP ploče u nas koštaju od 150 ili 200 kuna naviše.
– Vinili su skupi jer su im tiraže višestruko pale, a i izdanja koja su prisutna na tržištu su audiofilska, dakle, 180-gramska s tvrdim kartonom, „gatefold sleeve" (omot na preklapanje) čija je proizvodna cijena 5-10 puta skuplja od proizvodne cijene CD-a – kaže Varga o trendu koji velikim dijelom počinje poprimati karakter hipsteraja više nego prave diskofilije.
– Imaš dobar dojam – kaže Komljenović. – Svakako je danas moderno ili hipsterskije kupiš li vinil nego CD.
Nastupima uživo obilježavaju svjetski dan dućana vinilnih ploča
moram popraviti svoju mini liniju i eto mene opet kod slušanja ploča...