Iza Paule Rem, 26-godišnje osječke spisateljice, uspješna je godina. Njezin roman "U ime kapitala" pobrao je dobre kritike, nagrađen je, a Paula je postala najmlađom članicom Društva hrvatskih književnika. Inače, ona je treća generacija književnika u obitelji Rem: pokojni djed Vladimir bio je pjesnik, esejist, književni kritičar i povjesničar, dok je otac Goran pjesnik, esejist, kritičar, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku.
Roman "U ime kapitala" pokupio je dobre kritike, a nagrađen je i Poveljom uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca. Jeste li iznenađeni takvim uspjehom, posebice ako se uzme u obzir i vaša dob?
Drago mi je što je roman dobro primljen, pogotovo s obzirom na to da distopija kod nas još uvijek nije dio književnog mainstreama. Važno je afirmirati žanr koji omogućava konstruktivnu kritiku ekonomskog poretka.
Roman je jasna kritika kapitalističkog društva. Tri junakinje su okružene ratom, primitivizmom, postotuđenjem, s trilerskim prizorima i apsurdom. Napisali ste ga još kao gimnazijalka. Odakle takvo promišljanje o društvu jedne tada maloljetnice?
Zapravo je riječ o logičnom slijedu jer već moj prvi roman "Četiri dimenzije pobune" propituje status quo, problematizirajući raširenost supkulture turbofolka, a drugi "Put u nepoznato" propituje smisao postojanja općenito, kao i postojanja u konkretnom vremensko-prostornom kontekstu. "U ime kapitala" je nastavak i istražuje sudbine triju junakinja koje su već kao 14-godišnjakinje imale jasne političke stavove. Dvadesetsedmogodišnje protagonistice sad su reducirane na funkcije koje obavljaju u poretku pa se zovu Čuvarica, Komunikologinja i Umjetnica, a nastoje pronaći i reafirmirati svoje stvarne identitete.
Koliko smo danas daleko od svijeta u vašem distopijskom romanu?
Nikad nismo bili bliže. U trenutku kad sam ga pisala postojala je nada da će "nova vlast" promijeniti politički poredak te da će se stvari, polako ali sigurno, razviti u smjeru društveno i socijalno pravednijeg sustava. Dogodilo se dijametralno suprotno: kretanja su otišla dalje u smjeru pogodovanja krupnom kapitalu pa je, osim ekonomskog kolapsa, došlo i do nezamislive degradacije u smjeru kulture. Kapital pronalazi način profitirati na svakoj krizi, stoga nije izgledno da će se situacija uskoro poboljšati pa ipak, "U ime kapitala" nudi svojevrsnu nadu u mogućnost promjene. Premda je šteta što moj izdavač Branko Čegec ranije nije uspio dobiti sredstva za objavljivanje, danas je društvu mnogo potrebniji optimizam nego 2014., kad je roman napisan.
Trebaju li se mladi više društveno angažirati i općenito više zanimati za politiku?
Kao gimnazijalka sudjelovala sam na političkim akademijama gdje smo čitali Marxa, Keynesa, Pikettyja..., nastojeći pronaći u političko-ekonomskoj teoriji bolje alternative kapitalizmu. Nažalost, trenutačno takve akademije ne postoje, ali svejedno treba govoriti, pisati o tome, truditi se biti konstruktivnim, premda "mali čovjek" malo što može postići. Danas je formalno moguće dosegnuti svaku instancu vlasti, slati vlastite prijedloge premijeru, Saboru, Europskoj komisiji, Merkelici i Billu Gatesu, ali te poruke neće polučiti više uspjeha nego pisma Djedu Mrazu. Slično tomu, inteligentni prijedlozi ostat će nečujni u buci društvenomrežnih prepirki. Budući da ne postoji snažna opcija koja bi ponudila alternativu sadašnjem poretku, ne postoji ni mogućnost kvalitetnog aktivizma. Jedino što se trenutačno može napraviti jest obrazovati se, proučavati ekonomsku teoriju, čitati kvalitetnu književnost, gledati filmove koji nas intelektualno stimuliraju. Znanje je preduvjet za politički aktivizam.
Svoj prvi roman objavili ste u trinaestoj godini života i time postali najmlađom hrvatskom spisateljicom. Možemo reći da vas je odredila genetika, odrastanje uz djeda i oca književnike, kao i među policama krcatim mnoštvom knjiga, no što je ipak presudilo da se tako rano uhvatite posla, pa i odvažite napisati roman?
Već s dvije-tri godine počela sam crtati male narativne stripiće, a moje su protagonistice najčešće bile tri djevojčice sa supermoćima, nalik onima u originalnim "The Powerpuff Girls". Još jedna rana inspiracija bili su kultni jugoslavenski crtići "Čudesna šuma" i "Čarobnjakov šešir", a pogotovo likovi povezani s četiri elementa: vjetreni Čičak, crveni Vatroslav i ledeni Mrazomor. Kao devetogodišnjakinja dizajnirala sam svoje tri junakinje povezivanjem ova dva crtića. Leddy/Čuvarica, Vatrina/Komunikologinja, Vodinnie/Umjetnica inspirirane su likovima "The Powerpuff Girls", a njihove karakterne crte izgrađene su povezivanjem svake od njih s jednim od prirodnih elemenata: ledom, vatrom i vodom. Završivši s pisanjem "Četiri dimenzije pobune", za potrebe romana izradila sam 39 ilustracija iz kojih se jasno vide inspiracije za dizajn likova. Inkorporirala sam i druge elemente, npr. referencije na glazbu i članove bendova Metallica i Duran Duran, a "borba protiv zla" transformirana je u borbu protiv kulturnog zla.
Primljeni ste lani u Društvo hrvatskih književnika, ponovno kao najmlađa članica, ali i u Hrvatsku zajednicu slobodnih umjetnika...
Slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak DHK, koji je osnovao moj djed, i danas je vrlo aktivan zahvaljujući Mirku Ćuriću, stoga mi je drago biti članicom. Također, članstvo u HZSU uvelike doprinosi dinamizaciji unutarcehovskih komunikacija.
Kako hrvatska književna scena uopće stoji s mlađim autorima? Ima li ih? Nekako je uvriježeno mišljenje da mladi ni lektire ne čitaju, a kamoli da bi napisali nešto veće od statusa na društvenim mrežama...
Olakotna je okolnost što se svi autori mlađi od 40 godina smatraju "mlađima" pa nas po tom ključu ima dosta. Luka Bekavac, striktno rečeno, više nije mlađi autor, ali kad je objavio "Drenje", "Viljevo" i "Policijski sat", bio je. Njegovi melankolični romani, čija fantastika podsjeća na onu Lynchovu, doista su nešto neviđeno na našoj književnoj sceni. Od "striktno mlađih" autora cijenim prozu Darka Šeparovića, koja podsjeća na filmove Aronofskog i Cronenberga.
Studirali ste u Beču, potom u Jeruzalemu, komunikologiju i mediologiju te judaistiku i hebrejski jezik. Kakva su vam iskustva sa studija? Zašto uopće takav izbor?
Komunikologiju sam upisala upravo zbog interesa za politiku, želeći naučiti više o formama masmedijske komunikacije. Hebrejski jezik čini se egzotičnim, ali zapravo su judeokršćanske vrijednosti temelj naše civilizacije tako da svatko tko želi saznati osnovne strukture i načela zapadnog svijeta mora početi od židovske povijesti, kulture i civilizacije. Prošle godine upisala sam i doktorat na temu antisemitizma, smješten između tih dviju znanstvenih disciplina.
Pišete li trenutačno nešto novo?
"Kad se večernje sjene izdulje" već je posve konceptualno razrađen. Riječ je o postapokaliptičnom romanu čija se radnja događa stotinjak godina nakon "U ime kapitala", nakon "Pada" civilizacije. Ovaj roman nije eksplicitno aktivistički kao "U ime kapitala", naglasak je na otuđenju, potrazi za "čovjekom" te dihotomiji između prirode i civilizacije. Također, pišem dramski tekst radnog naslova "Posljednji ples Zlate Mautner", koji će prikazivati perspektivu mlade slavonskobrodske židovske plesačice u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, kao odgovor na revizionističke tendencije u današnjem javnom diskursu.
