Proslavljena hrvatska sopranistica Vlatka Oršanić ovoga je siječnja proslavila šezdeseti rođendan, a ove će godine obilježiti i četrdeset godina umjetničkog djelovanja.
U svojoj karijeri nastupala je na brojnim uglednim europskim opernim pozornicama, cijenjena kao koloraturni i dramski sopran iznimne scenske karizme, a cijenjena je i kao vokalni pedagog s iskustvom iz Ljubljane i napose sa zagrebačke Muzičke akademije.
Ove godine obilježavate četrdeset godina karijere. Hoćete li je obilježiti radno?
Kao operna pjevačica imam beneficirani staž i već sam mogla otići u mirovinu. Sada, sa 60 godina starosti i 40 godina punog radnoga staža, ispunjavam sve uvjete kao i drugi zaposlenici. Čini mi se nevjerojatnim kako je sve to brzo prošlo. Istodobno, ponosna sam što sam još u dobroj pjevačkoj kondiciji i što mogu i dalje pjevati, usprkos napornom životu i stalnim putovanjima te prilično velikoj eksploataciji mojega pjevačkog instrumenta, koji svejedno još funkcionira.
Vi još nastupate i na sceni?
Nedavno sam gostovala u Francuskoj, u Operi u Rennesu, s Janačekovom „Katjom Kabanovom“. Riječ je o koprodukciji Ljubljane i Rennesa. Kad su u pitanju koprodukcije, najčešće kazališta ne uzimaju pjevačku podjelu, nego samo dekor, kostime i režiju. No prije dvije godine imali smo jako dobru premijeru u Ljubljani na kojoj su bili i članovi uprave Opere u Rennesu te su željeli baš našu, ljubljansku podjelu, što nam je priznanje. Tri tjedna u prijestolnici Bretanje bilo je ugodno razdoblje, za mene kao povratak u neka vremena kada sam često radila takve produkcije.
Vi ste bili pjevački slobodnjak većinu svoje karijere?
Većinu najproduktivnijeg dijela karijere, kada me je stalni angažman u Darmstadtu ograničavao u prihvaćanju poziva za gostovanja na pozornicama drugih europskih opernih kuća. A pjevala sam od Berlina, Beča, Salzburga, Frankfurta, Pariza do Edinburgha.
Ali promijenili ste fah.
Jesam! Nekoć sam pjevala Katju, a sada Kabanichu, znači njezinu zločestu svekrvu. To me i malo više intrigiralo, jer je uloga drukčija od onih koje sam ranije pjevala. Sudbina soprana i jest da uglavnom pjeva mlade, zgodne djevojke što je, kada imate šezdeset godina, malo čudno. Zato mi je drago što mogu preuzeti takve uloge koje su za moju dob, s time da su, naravno, suvisle. Tako netko tko me ne zna otprije, misli da sam sada mezzosopran, ali nisam. Inače sam u karijeri pjevala jako različite uloge jer sam prilagođavala svoj glas. Dakle, nije rečeno da sada ne mogu otpjevati neku sopransku ulogu. Razumljivo, ne mogu otpjevati, primjerice, Lady Macbeth koja je i fizički iznimno naporna. To tijelo više ne dopušta, niti bih se ja upuštala u takve eksperimente.
Spremate li neki nastup za četrdeset godina karijere?
Spremam oproštajni recital koji je trebao biti sada u travnju, ali u kazalištu u Ljubljani je odstupio naš ravnatelj Opere i to je odloženo za neki drugi termin. Ne zna se točno kad, ali ja ga spremam. Zasad je dogovoren koncert u mom rodnom gradu Zaboku, 17. svibnja.
A scena?
Nemam ništa u planu. Bilo je riječi da bih radila Klitemnestru, ali ta je produkcija propala. No, napjevala sam se dovoljno!
Vi već petnaest godina djelujete na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, sada u statusu redovite profesorice u trajnom zvanju. Kako ste se priviknuli na novu zgradu?
Kao da smo oduvijek ovdje! Čovjek se uvijek brzo navikne na dobro. Kada sam došla raditi u staru Muzičku akademiju u Gundulićevoj, bila sam u prizemlju i u mojem je susjedstvu bila duhačka soba. Tamo se sve čulo. Jednom sam ušla kolegi u sobu gdje su vježbali svoje vježbe i rekla mu “može li to malo tiše”. Hladno je rekao: “Ne može!“ Onda sam se navikla, ali kada bi nas tamo netko posjetio, pitao je kako možemo tu raditi. Sada, u novoj zgradi, nitko nikome ne smeta. Možda je u novije vrijeme izolacija malo popustila, ali kad smo se uselili, na Akademiji je vladala grobna tišina.
Čime ste najzadovoljniji u svojem pedagoškom djelovan ju u Zagrebu? Bili ste i pročelnica odsjeka pjevanja?
Bila sam pročelnica devet godina u tri mandata. Najviše sam zadovoljna rezultatima svojih studenata, razvitkom njihovih karijera i njihovom uspješnošću nakon stjecanja diplome. Ponosna sam što sam bila dio tima koji je entuzijastično Akademiju katapultirao u interes javnosti, posebice sa zajedničkim produkcijama svih umjetničkih akademija. Danas je to uobičajeno, ali kad smo počeli, bilo je senzacionalno. Tim koji je tada vodio Akademiju, na čelu s dekanom Mladenom Janjaninom, a dosta je bio angažiran i maestro Mladen Tarbuk, pokrenuo je projekt koji je itekako odjeknuo u javnosti, koja je prepoznala što Akademija doista radi. Dakako da je tome pridonijela i nova zgrada, ali Akademija se javnosti nametnula i svojom djelatnošću i drago mi je da sam ja bila pročelnica odsjeka za pjevanje kada se to događalo. Puno toga sam i ja inicirala i založila se za to da se neki projekti realiziraju. No, s vremenom se čovjek i umori. Biti pročelnik velika je odgovornost i zahtijeva puno rada koji se rijetko priznaje. Otkako sam ovdje, mogu reći da postoji golema razlika u načinu funkcioniranja odsjeka i u njegovoj kvaliteti. To dokazuju zaista brojne nagrade koje naši studenti osvajaju na svim mogućim pjevačkim natjecanjima, od domaćih do velikih međunarodnih.
Je li točan dojam da mi već par godina imamo odlične mlade operne pjevače koji su i dobro pozicionirani na europskoj sceni?
Da, ali i to je rezultat kvalitetnog timskog rada koji sam malo prije spomenula. Treba reći i da je došlo do smjene generacija nastavnika i da je došlo dosta novih. Ne samo što su se naši mladi operni pjevači afirmirali na kazališnim pozornicama u inozemstvu, nego je i zagrebačka Muzička akademija postala prepoznatljiva među akademijama u Europi. Pozivani smo u mnoge projekte, ali često moramo odustajati, uglavnom zbog nedostatka sredstava, što je notorni problem našega društva.
Imate li stranih studenata?
Imamo. Bilo ih je i prije, no sada ih je više i zbog boljih uvjeta. Među akademijama u okruženju, mnogim je potencijalnim studentima zagrebačka primarni cilj.
Imamo četiri operne kuće u Hrvatskoj. Vode li vodstva tih kuća dovoljno računa o našim mladim pjevačima?
Kako tko. Neki manje, a neki više. Ne mogu reći da uopće ne vode računa o tome. Jedino mislim da svi imaju problem odnosa naše politike prema kulturnim ustanovama. Politika misli da je većina naših kulturnih ustanova balast, kao to su „oni koji jedu novac“ i treba ih smanjiti na minimum. U većini kulturnih ustanova postoji direktiva da se ne zapošljavaju mladi i novi kadrovi i to je veliki problem uopće za našu mladu generaciju, ne samo u glazbi. Nije prioritet društva školovati mlade ljude kako bi oni onda otišli u inozemstvo. Uopće ne. Tako je i s pjevačima. Istina je da je puno veća ponuda nego potražnja, ali ako želite imati kvalitetu, morate imati i kvantitetu. Odgovorni ljudi trebali bi biti svjesni kako je kultura izuzetno važna za jedan narod. Što je narod manji, kultura je važnija, jer se svaki narod određuje baš kulturom. Toga ljudi u danom trenutku nisu svjesni, nego to postaju kroz povijest. Danas idite na cestu i radite anketu, svi će reći, ja uopće ne idem u kazalište ni u operu, to nam ne treba, to je balast... Ali, ako se zatomi kultura jednog naroda, taj narod nestaje pa da ima ne znam kakve najmodernije tvornice i rastuće gospodarstvo.
Bili ste među pokretačima međunarodnog pjevačkog natjecanja u Rijeci koje nosi ime Zinke Kunc?
Ime je Zinka Milanov, jer u svijetu se proslavila pod tim imenom, ne prezimenom Kunc, u što sam se više puta uvjerila u inozemstvu. Primjerice, Maria Callas nije Maria Kalogeropoulou nego – Maria Callas. Gospođa Milanov jedna je od najvećih diva 20. stoljeća, čega možda nismo svjesni. Sasvim uz bok Marije Callas i Renate Tebaldi, čak si je dozvoljavala zbijati šale na njihov račun, kao neosporna primadona Metropolitan Opere u New Yorku! S obzirom na to da je Zinka Milanov dio godine, posebice ljeta, provodila u Opatiji, razumljivo je da se natjecanje održava u Rijeci. Ove godine treće je zaredom. Zahvaljujući ugledu imena Zinke Milanov, javlja se velik broj natjecatelja iz cijelog svijeta. Čudim se odakle sve dolaze natjecatelji, ali se i čudim da Hrvatska ne prepoznaje važnost ovog natjecanja. Odgovorni ljudi i ljudi iz branše, zbog toga što se natjecanje održava u Rijeci, doživljavaju ga kao neku lokalnu manifestaciju. Natjecanje takve razine u Hrvatskoj nemamo! A i zašto bi se sve moralo događati u Zagrebu? Riječko natjecanje je za profesionalne pjevače koji su spremni za karijeru i natjecanje je tako koncipirano da mladima pomogne u startu. Sada smo odlučili održavati ga bijenalno. Tako će, nakon ovog, sljedeće biti 2020. kada Rijeka bude bila kulturna prijestolnica Europe. Na riječko natjecanje dolaze pjevači sa svih strana, najmanje iz Hrvatske, što je zaista začuđujuće, budući da je to sjajna prilika prezentirati se u međunarodnom okviru, a na domaćem pragu, bez velikih financijskih ulaganja kakva takva prezentacija inače iziskuje.
Koja je tajna vaše duge karijere?
Najbitnija je disciplina pjevačkog života koji iziskuje neka pravila. To ne znači živjeti kao asket, ali niti kao partijaner. Tu je i jako temeljita priprema, tj. pjevačka tehnika koja pomaže da se može izdržati tako dugo te neprestani rad na sebi u svakom smislu. I, dakako, odabir uloga za koje smatraš da ih možeš izvesti, a da ne ideš preko svojih granica.
Jeste li vi išli preko svojih granica?
Preko ne, ali do granice sam išla. Znala sam riskirati, ali ne u smislu da ne znam hoću li moći ili ne. Za svaku ulogu, koju sam pristala pjevati, morala sam u sebi osjetiti da to mogu. Temeljito sam odvagnula mogu li je otpjevati, ali po fahu, a ne mogu li otpjevati sve tonove. Odlučivala sam po nekakvoj intuiciji i nikada nisam htjela prihvatiti ulogu za koju sam mislila, pa dobro, budem ja to tijekom rada. Ne. U startu je moralo biti jasno – da ili ne.
