Za Ivu Krešića (43) poznavatelji filma u Hrvatskoj kazat će da je riječ o iznimno talentiranom glumcu, no šira javnost tek će ga imati priliku upoznati putem glavnih uloga u novim hrvatskim filmovima “Božji gnjev” i “4:2”. Iako je dosad imao nekoliko zapaženih uloga u filmovima “Obrana i zaštita”, “Mrtve ribe” i “General” te u seriji “Počivali u miru”, Krešić je zapravo kazališni glumac, autor i koautor monodrama “Otirač” i “Smeće” te član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Nedavno je završilo snimanje filma “Božji gnjev” u režiji Kristijana Milića prema scenariju Josipa Mlakića.
O kakvom je filmu riječ, kako je proteklo snimanje, jeste li zadovoljni ekipom i kakva su očekivanja?
Snimanje je završeno. Josip Mlakić je napisao izvrstan scenarij prema svom istoimenom kriminalističkom romanu. Prije tri godine prvi put sam pročitao “Božji gnjev” i odmah sam osjetio jaku poveznicu sa sadržajem romana, to je okruženje u kojem sam odrastao, to su likovi koje sam kao dijete gledao, koji su nekako uvijek bili u blizini jer mi je i pokojni otac bio u ratu. Znao sam kako govore, kako misle, kako se ponašaju. Pogotovo sam se povezao s glavnim likom Ilijom. Imao sam osjećaj kao da je napisan za mene. To je žanrovski triler smješten u okruženje ratnih godina gdje pravda za zločin mora biti zadovoljena. Ne bih govorio o očekivanjima, to je uvijek nezahvalno. Ali nakon snimanja osjećam mir. Mislim da smo napravili odličan posao. Snimljeno je sve što je redatelj planirao, pa i više, atmosfera na setu je svaki dan bila super, direktor fotografije Mirko Pivčević napravio je vrhunski posao, a cijela ekipa zaista je bila na visini zadatka jer se snimalo u jako teškim vremenskim uvjetima. Kad smo snimali jednu od završnih scena pokraj jezera bilo je jako hladno, minus 10, a puhao je hladan vjetar. Ja u toj sceni trebam zapaliti fotografije da izgore, ali ne ide. Pokušavam Zippo upaljačem, ali neće da planu. Kako se upale, odmah se ugase od siline vjetra. I odlučimo ih politi benzinom iz upaljača da lakše planu. Fotografije se upale, ali samo na sekundu. Toliko je hladno bilo da ni benzin nije mogao planuti.
Iako ste i do sada imali zapažene uloge u hrvatskom filmu, ovo vam je prva glavna uloga u karijeri?
Prije ove uloge najdraža mi je bila ona u filmu Kristijana Milića “Mrtve ribe plivaju na leđima”. Taj film je za mene remek-djelo. Bilo je još uloga, drag mi je film Bobe Jelčića “Obrana i zaštita” koji je bio moje vatreno krštenje. Bobo mi je prvi pružio priliku da zaigram na filmu. Iskreno, nikada do tada sebe nisam zamišljao kao filmskog glumca. Kazalište je moja prva i prava ljubav. Ove godine očekujem da će izaći film “4:2” gdje igram glavnu mušku, a Bojana Gregorić Vejzović igra glavnu žensku ulogu. To je intimna obiteljska drama o dvoje ljudi u sjeni velikog događaja – finala Svjetskog prvenstva. Također će izaći i film “Stigme” redatelja Zdenka Jurilja u produkciji širokobriješke kuće Kadar, gdje je direktor fotografije opet Mirko Pivčević. To je zanimljiva priča o ljudskim sudbinama u kojoj igram švercera duhana Matu. Tako da, eto, uloga Ilije u “Božjem Gnjevu” nije baš moja prva uloga, ali mi je najdraža.
Kako je bilo raditi s redateljem Milićem?
Svakom glumcu i glumici poželio bih da radi s Krisom. On je redatelj koji zna što želi od glumca, zna kako to dobiti. Kris mi je i prije ovog projekta bio jedan od naših najboljih redatelja. Njegove filmove gledao sam više puta.
Osim filma i televizije vi ste uspješni i kao kazališni glumac. Publika vas posebno pamti po monodrami “Otirač” koja je zabilježila veliki uspjeh?
Kazalište je moja prva ljubav. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u stalnom sam angažmanu. Radimo, po mom mišljenju, jako kvalitetne predstave. To je zaista posebno mjesto. “Otirač” je bila moja prva monodrama, napravio sam je uz mentorstvo redateljice Tanje Miletić Oručević kao diplomsku predstavu. Kasnije je ostala na sceni jedanaest godina. Volim tu predstavu, ali sam je morao ugasiti jer je to životno razdoblje završeno za mene i ja sam danas drukčiji, ne vjerujem više tako čvrsto u stvari koje sam tada govorio. Tako da je najpoštenije bilo i prema sebi i publici da je ugasim. Stalno ste angažirani u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, koje u zadnje vrijeme radi sjajne predstave.
Želite li izdvojiti neke i preporučiti ih publici?
Jako volim našu predstavu “Gnijezdo” u režiji Marine Petković Liker. Nju sam gledao pet puta. I planiram opet sada za vikend. “Isus, sin čovječji” u režiji Roberta Pehara jako mi je draga predstava. Nju igram s osobitim zadovoljstvom jer ima posebnu energiju koja se baš prelije na publiku. “Identitluk”, kao naša najtrofejnija predstava, nastala prema knjizi eseja Amina Maaloufa, autorski je projekt redateljice Tanje Miletić Oručević i glumaca posebno me zabavlja dok igramo. Tu smo predstavu radili u koprodukciji s Narodnim Pozorištem iz Mostara i Studijem za izvedbene umjetnosti Mostar.
Kakvi su vam daljnji planovi, jesu li vezani za Hrvatsku ili se vraćate doma u Mostar?
Planovi su usko vezani za moj rodni grad. Naravno da me posao uvijek nekamo odvede, ali kući je najljepše.
