Znamenita francuska spisateljica Annie Ernaux “Jednu ženu” objavila je još 1987. godine. Za tu je svoju knjigu sama napisala da to nije ni biografija ni roman. “Možda nešto između književnosti, sociologije i povijesti.” Od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, književne prakse su se dosta promijenile. Po današnjim uzusima “Jedna žena” je roman, i to autobiografski, kakvi su već neko vrijeme popularniji i propulzivniji dio suvremene literature. Čitanje “Jedne žene” na hrvatskom jeziku omogućili su nam sve važniji, premda netipični hrvatski nakladnici Kulturtreger i Multimedijalni institut, njihovi urednici Miljenka Buljević i Petar Milat, ali i iznimno važan prevoditelj Marko Gregorić. I u “Jednoj ženi” Annie Ernaux dokazuje se kao suptilna i minimalistička pripovjedačica koja se u toj knjizi bavi vlastitom majkom i njezinim polaganim odlaskom s ovoga svijeta.
Naravno, svako pisanje o roditeljima dubinsko je poniranje u sebe, a vrlo često i pronalaženje opravdanja za neke vlastite životne odluke s kojima se uz svu pripadajuću racionalnost i pragmatičnost teško pomiriti. I u “Jednoj ženi” može se osjetiti elegantna tankoćutnost francuske spisateljice, baš kao što se mogu prepoznati i njezine dileme i osjećaj krivnje što s bolesnom majkom nije provela više vremena, pa čak i što joj nije produljila život koji je zbiljski načela podmukla bolest staračkog zaborava.
U “Jednoj ženi” autorica je evocirala majčin težak život, napose godine siromaštva nakon Drugog svjetskog rata, u tvrdo utabanoj francuskoj provinciji, daleko od svakog velegradskog glamura i šarma. Propitivala je Annie Ernaux intenzivno i onoliko koliko joj je to sjećanje dopuštalo i odnos majke i oca, što je za djecu uvijek zahvalna, premda i osjetljiva tema u kojoj redovito ima puno više pitanja nego odgovora. Pogotovo ako se o njoj piše nakon što su glavni akteri priče preminuli... Uostalom, o ocu je svoje rekla u osobito hvaljenom i nagrađivanom romanu “Mjesto” (također objavljen na hrvatskom jeziku u nakladi Disputa), koji je prethodio “Jednoj ženi”. Annie Ernaux se u romanu o majci upustila u možebitnu terapeutsku literarnu avanturu u kojoj nije bilo mjesta za samosažaljenje, ali je bilo mjesta za elementarnu ljudsku sućut koja nam vrlo često tako fatalno i nepromišljeno nedostaje. A sućut je pojava koja ne zna za naknadnu pamet. Pisanje Annie Ernaux o majci nije patetično, daleko od toga. Ali je puno neskrivene ljubavi koje se autorica ne stidi.
Pred čitatelje Francuskinja lapidarno, ali nikako ne bez sustava, iznosi krhotine sjećanja koje nas nepogrešivo odvode u različite rukavce vlastitih odnosa s roditeljima pa se iznimno lako identificirati sa sudbinama i likovima iz “Jedne žene”. Pišući o svojoj majci, čini nam se da je Annie Ernaux zapravo pisala o našim majkama i da je nadmoćnim i odmjerenim stilom postigla snagu univerzalnosti, a da pri tome uopće nije izdala svoju raritetnu i povlaštenu, gotovu buntovničku individualnost.
Individualnost koja se u vrijeme njezina puberteta itekako sukobljavala s majčinim moralnim porivima koji se nisu mogli mijenjati ni nadopunjavati jer je autoričina majka ipak bila žena tradicije i starinskog odnosa i prema seksualnosti i prema obiteljskim obavezama.
A kakva je žena bila majka Annie Ernaux? Pomalo tipizirana žena žrtva. Žena koja se žrtvuje radi obiteljskog sklada i opstanka. Žena koja zatire vlastitost do apsurda, ali i žena koja također ima svoje legitimne tajne i svoja maštanja. I svoj paralelni život kojim ne želi remetiti i opterećivati odnose s najužom obitelji. Žena koja želi biti veća od obiteljskog nasljeđa i obrazovanija od prosjeka koji ju je zadesio gotovo pa genetičkom neumitnošću. I žena koja želi učiti i prihvaćati sve ono što je nakon Drugog svjetskog rata donosila pop-kultura, čak i u učmala francuska naselja koja su bila potpuno izvan glavnih tadašnjih društvenih tokova. Majka Annie Ernaux imala je živi duh i nije se mogla pomiriti s muževljevom pasivnošću i neprobitačnošću. Ona je bila energičan motor obitelji i u tome je bila njezina najveća snaga. Stoga i ne čudi da joj je kći posvetila tako lijep i tužan tekst, gotovo epitaf.
