Prije četiri godine Tunižanka Kaouther Ben Hania snimila je film koji je te godine bio jedan od dojmljivijih – “Čovjek koji je prodao kožu”. Voljen i prihvaćen i od strane publike i od kritike, ovaj neobični uradak u kojem se pojavljuje i Monica Bellucci postao je ujedno i prvi tuniski film koji je nominiran za Oscara. Nastavljajući stvarati na tom valu uspješnosti, posljednje njezino ostvarenje “Četiri kćeri” postao je film s kojim se lani po prvi put našla u službenoj selekciji na canneskom festivalu, a koji se opet našao među kandidiranima za Oscar.
Riječ je o eksperimentalnom, hibridnom obliku, odnosno o igranom dokumentarcu. Redateljica je odlučila pratiti majku Olfu i njezine dvije kćeri kroz priču o njihovim životima u kojima je lajtmotiv – trauma. Upoznajemo Olfu kao majku četiri kćeri, no za dvije starije već na početku filma ističe se kako ih je “pojeo vuk”. Kako su se to Olfine kćeri tinejdžerice izgubile; u kojoj šumi i tko je, odnosno što je vuk, saznaje se postupno.
Redateljica je dovela tri glumice koje će glumiti nestale kćeri i Olfu, dok dvije mlađe kćeri glume same sebe. Tako se miješaju igrane epizode s dokumentarnima koje se nerijetko pojave kada gluma, a time i oživljavanje trauma, postane previše nekoj od protagonistica. Na trenutke može biti zbrkano tko koga glumi, što se događa, gdje su dvije starije kćeri, što je gluma, što je stvarnost, no od početka do kraja filma ne popušta osjećaj iščekivanja nečeg još zlokobnijeg od onoga što već stvara atmosferu. Kroz takvu zbrčkanost upoznajemo što zbrčkanost zapravo znači. Težak Olfin život u djetinjstvu, teško djevojaštvo, udaja kojoj se protivila, rođenje četiri kćeri, odlazak od muža, borba za život, afera s bivšim zatvorenikom, odnosno osobom koja je sve samo ne dobra (posebice za njezine kćeri), čak četiri puberteta… A sve to za vrijeme Arapskog proljeća koje je imalo nemali utjecaj na sve njihove živote. Naime, dvije starije kćeri su od adolescentica koje bježe od doma da bi se provozale s dečkima na motoru i slušanja heavy metala postale ekstremne vjerske fanatičarke koje su prije svoje osamnaeste završile u Libiji, a sve s jednim ciljem – da sudjeluju u džihadu.
Upravo su vjerski fanatizam i ideja o tzv. Islamskoj državi šuma u kojoj su se izgubile i u kojoj ih je vuk pojeo. Film je, i to je poprilično jasno, otvorena rana majci i mlađim sestrama, koje su jedva spašene od namjere starijih sestara da ih i odvedu u epicentar zla. Kako je sve to utjecalo na sestre koje su ostale, najljepše opisuje rečenica koju bi jedna od njih poručila svojim sestrama: “Ova te je obitelj uništila i neću dopustiti da uništi i mene.” Detalji u igranim scenama povremeno su toliko nevjerojatni da se ne zna jesu li tu kao stilske figure, odnosno pojačivači dojma ili se sve to sručilo na jednu obitelj.
