Ivana Šojat i HNK Osijek već su odavno prokušani recept za uspjeh. Tako je bilo sa slavnim i nagrađivanim “Unterstadtom”, a tako je i s dramom “Emet”, nastalom po istoimenom romanu, koja je na lanjskim Marulićevim danima proglašena najboljom predstavom u cjelini.
Nažalost, predstava, koja je u srijedu gostovala u Zagrebu, na sceni Dramskog kazališta Gavella, ulazi među one naslove tog kazališta koje je ansambl morao iznova raditi s novim glumcem. Naime, ulogu oca u predstavi je, počevši od premijere u studenom 2018., igrao prvak ovog kazališta Aleksandar Bogdanović, a nakon njegove tragične smrti zamijenio ga je Duško Modrinić.
To ni u kojem slučaju na remeti ritam ove potresne drame, koja tematizira obiteljske tajne, sve ono što se doslovce gura pod tepih kako bi se zaštitili voljeni. Roman Ivane Šojat dramatizirala je Maja Gregl, koja je vrlo pomno tešku i potresnu priču o obitelji koja stenje pod udarcima djeda, nasilnog alkoholičara, stavila u okvir nastajanja kazališne predstave. Tako ona počinje kao čitalačka proba u kazalištu, sasvim opušteno, uz pjevanje starog hita Ive Robića “Moja mala djevojčica” (koji svi znamo, prepoznajemo i volimo kao “Tata, kupi mi auto”). Ta sreća na početku još jače naglasi užas kada se on počinje odvijati u sjećanju glavne junakinje.
Redatelj Samo M. Strelec pažljivo rukuje cjelokupnim materijalom, polako ga otkriva pred gledateljima, vodeći priču do tragičnog kraja: djed nije samo pijanac koji mlati baku već i monstrum koji seksualno zlostavlja unuku. Čini to kombinacijom različitih vremena pa je junakinja u dijelovima predstave naivna djevojčica, zbunjena događajima u obitelji, a na trenutke djevojka koja slika anđele i koja sama živi u obiteljskoj kući, gdje je pohode duhovi članova obitelji te ona kroz te posmrtne razgovore s mamom, tatom, bakom i djedom rekonstruira svoj život i otkriva zašto ne može podnijeti dodir muškarca.
Redatelj najtežu scenu – onu u kojoj pijani djed mlati i ponižava baku – ponavlja (naizgled) do beskraja, do trenutka kada ostaje tek osjećaj da nitko od nas u gledalištu to više ne može podnijeti. Uspio je tako stvoriti istinsku sliku straha i užasa jer svakome je jasno što u tim trenucima osjeća dijete koje se skutrilo u svom krevetu.
Naravno, zbog takvog je redateljskog postupka dodatni teret stavljen na leđa glumaca, ali ovdje se on i te kako isplatio. U glavnoj je ulozi Petra B. Blašković i treba joj se priznati da nevjerojatno lako iz kože djevojčice bježi u odrasli lik. Glavna podrška ovdje su joj jake žene Ljiljana Krička-Mitrović u ulozi bake i Anita Schmidt kao mama.
Davor Panić u ulozi djeda zapravo je nevjerojatno suzdržan, što samo pojačava dojam olujnog nasilja u trenucima kada ono izbije iz njega, ali i seksualnu opsjednutost nevinošću njegova lika pretvara u istinsku sliku monstruma. Ostale muške uloge zapravo su mučaljivi stoici koji trpe, sve do trenutka konačnog sloma koji ponovo vodi u novo, krvavo i tragično nasilje. Mnogo je pitanja koja otvara ova predstava i jasno je da HNK Osijek ponovo na svom repertoaru ima važno i veliko djelo. Na sreću, kada su s njim konačno došli do Zagreba, strah od koronavirusa nije spriječio kazališnu publiku da napuni Gavellu. I to je dobro jer – nevjerojatno, ali istinito – baš osječke kazališne uspješnice najteže pronalaze put do zagrebačkih kazališta.
