Za sve one koji u kazalište dolaze da bi im netko ispričao priču ovo je skandalozno: troje glumaca koji glume žene, ali žene koje imaju muške spolne organe, te si pri tome pomažu podići gaćice ili šljivovicu toče iz međunožja, jedna žena u ulozi generala...
No, “Teškoće s izražavanjem” argentinskog autora Raula Damontea Batane, koji je poznat pod pseudonim Copi, nešto su sasvim drugo. Poetska je to priča o ljudskim bićima koja osjećaju isto, proživljavaju isto, imaju iste ljubavne probleme i dvojbe bez obzira na ono što imaju među nogama. Univerzalna je to priča o emocijama, ali ispričana iz perspektive koja upozorava baš na ono što je ljudima zajedničko, a ne kroz ono što su naučili prezirati samo zato što je drugačije. Copi kroz one koji se rode u krivom tijelu, ali i one koji – po sudu većine – žude za “krivim” tijelima, govori o temama koje nipošto nisu samo LGBT priča. Te i takve međuodnose i emocije Copi na scenu donosi kroz teatar apsurda, gotovo na tragu Ionescove “Ćelave pjevačice”.
Njegovi junaci ili junakinje, jer treba stalno imati na umu da je nevažno (kako bi to rekla Oriana Fallaci) imaju li oni “rep naprijed”, nalaze se negdje u Sibiru. Sve je bijelo na sjajnoj sceni koju, kao i vizualni identitet predstave, potpisuju Decker i Kutić, a oni pokušavaju pobjeći... Unaprijed je jasno da iz njihove situacije, ali i kože, bijega nema.Edvin Liverić režira ovu priču u Teatru &TD kao kombinaciju mnogo toga “pomaknutog”. Radi u savršenom dosluhu sa svojim glumcima, koji igraju do kraja, ali ne karikaturalno. Sva su trojica sjajna.
Dean Krivačić u ulozi krajnje promiskuitetne i priglupe lolite, Bojan Navojec kao Majka koja podnosi nemoguće derište koje je sama razmazila i spolno iskoristila, ali i kao osoba koja je promijenila svoj spolni identitet zbog te žudnje. Treći vrh trokuta je Dado Ćosić, Zavodnik/Zavodnica čija intervencija, unatoč dobrim namjerama, ne vodi u spas, tek razotkriva život još jedne osobe uhvaćene u transrodnim i homoseksualnim koprcanjima kroz život, uloga u kojoj ovaj mladi glumac iznova iznenađuje uvjerljivošću izvedbe. Svi oni, kao i Vesna Stilinović u ulozi ostarjelog generala o čijoj spolnoj smrti jasno govori krvlju zamrljana haljina, koriste mnogo almodovarovskih pretjerivanja i krivo spojenih poruka, a Liverić inzistira na gestama koje prepoznajemo iz TV sapunica, ali ih dozira s pravom mjerom. Dosjetka sa stihovima pjesama s Eurosonga, koji ovdje postaju simbol (i ruganje) ljubavnoj poeziji starog kova, još je jedna posveta onima koji su drugačiji, pa i drugačije vole dobar, stari Eurosong.
