Ima li Hrvatska viziju svog razvoja u prostoru? Nema! Ne postoji ni jedan dokument u kojem se govori kako je prostor Hrvatske dobar za ovo i ono, ili kako bi se zahvaljujući odlikama hrvatskog prostora moglo živjeti od ovoga ili onoga. A Hrvati su se doselili na ove naše prostore i na njima ostali upravo zato što su na njima pronašli ono što im je bilo potrebno za dobro življenje.
Umjesto vizija, Republika Hrvatska ima „Strategije prostornog razvoja“, misleći kako takvim dokumentima daje odgovore na neophodna pitanja o svojoj budućnosti. Zadnji prijedlog takve strategije imao sam u rukama u vrijeme jednog ne tako davnog ministra prostornog uređenja i graditeljstva, pa sam tako još jednom imao priliku ustanoviti da Vlada radi dokument koji, po mojem mišljenju, nikome stvarno ne treba. Osim možda radi nekih obveza prema EU, potrebnih kako bi se ishodio neki poželjan nam novac. Dakako, i Europska unija je u korijenima birokratizirana. Problem sa strategijama nije samo u jezičnoj nespretnosti korištenja tog termina, već još više u mentalnom sklopu koji ga uvezuje u sintagmu „Strategija prostornog razvoja“. Jer ne radi se o razvoju prostora, već o razvoju u prostoru. Zadaća nam je osiguranje što boljih uvjeta za život u njemu. Za razliku od jezično i misaono posve jasnog i ispravnog korištenja te riječi u izrazu „Strategija ekonomskog razvoja“ ili, na primjer, „Strategija razvoja alternativnih izvora energije“; korištenja, a ne rješavanja trenutačnog otpada.
Takvih jalovih, pa zato nepotrebnih i nemuštih dokumenata tipa „strategija“ imamo i na razini županija i nekih određenih prostornih cjelina. Naravno, nisu strategije nepotrebne, dapače, ali one služe kao način ostvarenja nekog cilja, a ne njegovu definiciju. A ciljevi su neke realne, dobro odmjerene i argumentirane vizije, možda u trenutku nastajanja dijelom čak i utopijske. Samo radi ilustracije: samostalna Hrvatska bila je gotovo utopijska vizija, pa se razvila u realnu i konačno u konkretan plan. Od svih strategija potrebnih za postizanje tog dugo sanjanog cilja, ona za oslobođenje Knina bila je ključna. Slijedom hijerarhije značaja, strategija ima i taktičke planove kao svoje provedbene operacije. Gotovo posve identično procesu od prostornog planiranja do detaljnih urbanističkih projekata.
U pravilnom sagledavanju naše budućnosti metodologija prioriteta svodi se na dobru i realnu spoznaju potencijala prostora na kojem obitavamo, kao ishodište promišljanja, a potom na odabir najboljeg načina njegova korištenja za naše opće dobro. Imamo li, na temelju svega onoga što nam hrvatski prostor omogućava, viziju najboljeg razvoja egzistencijalno nam potrebne ekonomije za ovdje gdje jesmo? Znamo li mi u Splitu što nam je činiti da bi nam se život odvijao u pravom smjeru? Ne u pravcu, kako mnogi govore, jer pravac ima dva smjera! Zna li Hrvatska za što joj je Split važan u kontekstu sveobuhvatnog značaja mediteranske zemlje, radi sebe same? Ili pak Rijeka, da me ne bi netko shvatio lokalpatriotski ograničenim. „Strategijom razvoja urbane aglomeracije Splita“ prostor sagledavanja budućnosti Dioklecijanova grada definiran je samo na potez kopna Trogir – Omiš. A otoci? Bez njih je Split u mnogočemu sakat, a otoci bi se bez Splita vratili u srednji vijek. Navodno je takva prostorna pravila postavila Europa, ali je li bilo ikoga u državi da joj kaže kako o splitskoj aglomeraciji nema pojma?
Zna li Zagreb što bi sa sobom? Prigodne političko-akcijaške rasprave, u koje se uvlači i javnost, svode se samo na neke odrednice generalnog urbanističkog plana. Poput, hoće li se i za koga prenamijeniti neko zemljište. U javnoj percepciji struku zamjenjuju monolozi osmuđeni politikom. A generalni urbanistički planovi nisu ništa drugo do li regulacije ponašanja u prostoru u skladu s planski sagledanom njegovom najboljom namjenom. Generalni planovi ne mogu definirati zadatosti prostora, jer ni arhitekti-urbanisti nisu dostatna struka za ta određenja. Puno različitih zvanja i zanimanja ima što reći u tom pogledu. Zna li Zagreb treba li mu za gospodarski razvoj Sava ili ne treba, odnosno koliko i zašto bi mu trebala? Zna li što mu znači prostor Zagrebačke županije i svih okolnih gradova, općina, naselja…? Kakva je međuovisnost Zagreba i Zaprešića, Zaboka, Krapine i Karlovca? Dolazi li porast broja stanovnika Zaprešića na dobro Zagreba, kolike su ekonomske međuovisnosti tih dviju urbanih cjelina, je li Zaprešić zagrebačka spavaonica ili se razvija u autonoman grad? Ima li itko viziju o tome koliko funkcija Zagreba kao glavnog grada države donosi dobra, a koliko lošega za njegove građane? Može li Zagreb svojim postojećim komunalnim uređenjem primiti toliko povećanje kolnog prometa u stalnom i sve većem dnevnom intenzitetu? Razmišlja li Zagreb o tome da mu zračna luka ne bi trebala zadovoljavati samo očekivani rast zračnog prometa, već i preuzeti glavnu ulogu prometne zračne razdjelnice važne u geostrateškom smislu? Ili tu gospodarsku dionicu prepustiti Beogradu? Ima li Zagreb uvjete, ili uopće potrebu za riječnim prometom većim i raznovrsnijeg intenziteta od postojećeg? Je li Zagreb i nadalje ključna „karaula“ na granici zapadne Europe? Arhitekti-urbanisti ne mogu dati odgovore na sva takva moguća pitanja, ali mogu sudjelovati u segmentu svoga zanimanja regulirajući prostor prema ustanovljenim premisama. GUP-om će ponuditi rješenja kojima bi se zadovoljilo dogovorene strateške odrednice u funkciji ostvarenja cilja proizišlog iz sagledane vizije razvoja.
Naravno, ništa od ovoga ne može dobiti konačan odgovor bez politike, ali dobra politika nema što raditi bez stručne pripreme. No, je li politika dovoljno pametna da se liši sujete neznalica i uvidi da joj je raznovrsna struka neophodna? Prostor Lijepe Naše je naša metaforička nafta. Namjerno koristim ovu sintagmu ljepote jer je, posve uvjeren, takvom doživljavam. Možda Hrvatska, zahvaljujući vrijednostima svoga prostora, raspoloživoj pitkoj vodi, moru, nebu na kojem se vide zvijezde i općim klimatskim pogodnostima, uskoro bude svjetski relevantnija zemlja od onih koje danas, zahvaljujući rezervama fosilnih goriva, drmaju svijetom. To možda ovisi u prvom redu o nama, odnosno o našoj viziji nas samih ovdje gdje jesmo. Može li se vizija hrvatske budućnosti temeljiti na ovim atributima i zna li itko koliko su ugrađeni u neke, meni danas nepoznate, planove naše budućnosti. No ono što dobro znam je Zakon o legalizaciji bespravno sagrađenih objekata, koji jednu od tih naših temeljnih razvojnih prednosti – prostor, potpuno poništava. Ne radi se samo o pravnom apsurdu, prema kojem bespravno može biti pravno, već i o moralnoj katastrofi koja prokazuje mentalni sklop cijelog naroda. Politika je tim zakonom pokazala kako favorizira individualni ego u odnosu na zajedničko dobro, a koje bi joj trebalo značiti svetinju. Zato, sa stajališta morala i ekonomije, davanje zakonske suglasnosti za upropaštavanje hrvatskog prostora doživljavam činom na razini nacionalne veleizdaje. Dobro, možda samo izdaje. Pa se pitam, može li država koja razmišlja o dnevnopolitičkim interesima koje ostvaruje zakonima poput Zakona o legalizaciji bespravno sagrađenih objekata, uopće imati moralnu i ekonomski utemeljenu viziju svoga dugoročnog razvoja. Viziju za svoj razvoj u prostoru, do kojega joj, prema takvim primjerima vlastita ponašanja, nije mnogo stalo! Ne može! Naravno, država nije apstraktna kategorija, država smo svi mi, ali ipak svi nismo jednako odgovorni ni za njezinu današnjicu ni za njezino sutra. Netko drugi u naše ime donosi pogrešne, ili ne donosi ispravne odluke. Ipak, koliko god je odgovornost važna, nije i ključna jer s njom u fokusu gledamo u prošlost, a vizijom se usmjeravamo na budućnost.
Ako nam energetski potencijal leži u suncu, vjetru, moru, geotermalnim izvorima…, može li nam neki Plomin biti strateška odrednica budućnosti? Donosi li plinofikacija iznad vlastitih raspoloživih resursa energetsku ovisnost, ma koliko ta energetska rješenja naizgled bila bolja od sadašnjih. Što će Osijeku strategija prostornog razvoja ili generalni urbanistički plan ako ne postoji utemeljena vizija korištenja poljoprivrednog potencijala Slavonije? Smije li se zanemariti ekonomski razvoj priobalja od Stona do Dubrovnika, imajući na umu geostratešku važnost tog prostora u odnosu na Hrvate s druge strane granice? Je li dopustivo i danas živjeti s mislima utamničenim industrijskom revolucijom, umjesto na poticaju novih tehnologija za koje je hrvatski prostor idealan? Jer Hrvatska je bogomdana za ugodno življenje uz online poslovanje. Što bi nam smetalo da se stotine tisuća ljudi doseli u Hrvatsku, obnovi jednako toliko zapuštenih kuća na otocima i u unutrašnjosti, te da uživajući pod našim podnebljem istodobno budu poslovno prisutni bilo gdje u svijetu. Može li se izvući pouka iz fenomena stasanja Novske? Moj je unuk čak Split zamijenio Novskom! Da se preselio u Zagreb, bilo bi po navici normalno, ali u Novsku!?
Što sa Zagrebom u desetljećima koja slijede; neovisno o potresu? Ta trešnja tla bila je epizoda izvan ljudske kontrole, ali razina posljedica bi velikim dijelom ipak mogla biti pod čovjekovim nadzorom. Pogled sto četrdeset godina unatrag važniji je radi iskustva negoli odgovornosti, premda nje ima i za današnje novonastale štete. No događaj potresa je i prigoda za nova, do sada izostala, promišljanja o budućnosti Zagreba. Grada, da ne kažem metropole, koji danas velikim dijelom živi u značajno promijenjenom i čak potpuno novom geostrateškom i ekonomskom kontekstu. Zagrepčane se zabavlja još jednim izmjenama i dopunama GUP-a, ali urbanistički planovi su samo nešto poput odjeće prikladne za određenu prigodu. Zna li Zagreb za koju prigodu se odijeva? Tko danas ima viziju o njegovoj najboljoj budućnosti?
I Banovina mora znati što staviti na se. Radi čega bi se obnavljala i kako bi se obnavljala? Ima li itko viziju o mogućoj budućnosti toga kraja? Treba li se uopće obnavljati ili pak graditi nešto novo? I što i za koga? Empatija je u trenucima nevolje neophodna i u tom pogledu malo tko se može s nama mjeriti, ali empatija je potrebna i za dane koji nevoljne događaje slijede. Da i oni ne budu jadni. Jer vizija budućnosti, ako itko o njoj razmišlja, ne može se temeljiti na dovođenju infrastrukture do nekog desecima kilometara udaljenog staračkog domaćinstva, već na dobroj prometnoj povezanosti Siska sa Zagrebom. Dakako i Petrinje, Gline… Potres je samo osvijetlio ono što je odavno trebalo biti osvijetljeno. Što će Petrinji generalni plan ako u njoj nema budućnosti? Vidi li itko to njezino sutra? Vidi li itko naše hrvatsko sutra, ili će biti što bude? Onako kako se zgodi.
Jesu li današnje fast-food postaje u centru Splita anarhija, prilagodba trendovima, nasušna potreba ili dio vizije splitske budućnosti? Ljudi moji, u Hrvatskoj ne postoji prostorno planiranje temeljeno na viziji budućnosti, već samo razne razine prigodnog urbanizma radi zadovoljavanja trenutačnih parcijalnih potreba. Shvatite viziju kao ideju, više ili manje utemeljenu, shvatite je kao cilj, možda samo kao namjeru, kao plan, a u svakom slučaju kao iskru za vatru koju treba razgorjeti. Imamo predivan prostor u kojem se to može dogoditi.
jedan lijepo i afirmativno napisan tekst,konačno,Nismo ni svijesni na kojem geopolitiči i ekonomski važnom prostoru živimo.Uostalom,nisu se ratovi vodili na ovim prostorima tako često samo zbog ideologija.Na žalost,uvijek nam je bilo lakše da nas netko drugi vodi kao ovce umjesto da sami uzmemo uzde i zasučemo rukave.Odgajamo i odgojili smo te školovali generacije sposobnioh i mladih koje sada eksploatiraju njemačka,austrija ili SAD.Znači,da ljude imamo,ali očito nemamo pameti to iskoristiti.