Prvi hrvatski balet “Jela”, iz pera agronoma i skladatelja Bele pl. Adamovića Čepinskog, oživjet će na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, i to prvi put nakon njegove praizvedbe prije 127 godina. Praizvedbu je “Jela” doživjela 15. siječnja 1898. godine u Zagrebu, a bila je to – zvuči nestvarno – i jedina njezina izvedba.
Svojevrsnu povijesnu nepravdu ispravit će osječko nacionalno kazalište. Pod ravnanjem maestra Vladimira Piskunova, a u režiji i koreografiji Vuka Ognjenovića, prvi hrvatski balet premijerno će biti prikazan na osječkoj pozornici na Valentinovo. Ovaj veliki i značajni projekt osječko će kazalište iznjedriti u suradnji s Općinom Čepin, iz čijeg je okrilja Adamović i potekao, odnosno gdje je rođen 1856. godine.
Vuk Ognjenović, voditelj Baletnog ansambla HNK u Osijeku, ovoga je puta i dramaturg, a supotpisuje i scenografiju s Ivanom Bašić, kostimografiju s Brunom Osmanagićem, oblikovanje svjetla s Tomislavom Kobijom, i jedan je od troje baletnih majstora – uz Saru Epifany Erceg i Janu Brletić.
Kako je moguće da je balet “Jela” samo jednom izveden?
– Dugo sam o tome razmišljao, ali zapravo je to vrlo moguće. Praizvedba, na kojoj je bio i naš poznati etnomuzikolog Franjo Kuhač, pokupila je same hvalospjeve za glazbu. Definitivno, glazba je odlična, ja sam inače magistar glazbe pa to mogu potvrditi. Adamović dosta piše u maniri Straussa, Čajkovskog, pa čak dijelom i Wagnera. Međutim, tri mjeseca poslije izveden je balet Srećka Albinija “Na Plitvička jezera”, nacionalno obojen, s hrvatskim popevkama u melodijama, pa čak i himnom. Taj je balet, zapravo, preuzeo titulu prvog hrvatskog baleta i godinama ju je držao. Međutim, prvi je hrvatski nacionalni balet Adamovićeva “Jela” jer je praizvedena tri mjeseca prije – započinje Vuk Ognjenović.
Odgovor bi se, dakle, mogao kriti možda upravo u, kako se autoru prigovaralo, nedostatku nacionalne note.
– Naime, iako je Franjo Kuhač nahvalio Belinu glazbu, njegova je zamjerka bila što balet nije nacionalno obojen, nema nikakvog hrvatskog melosa, čemu se u ono vrijeme nacionalnog buđenja težilo. I kasniji su baleti, kao što su “Licitarsko srce” i “Đavo u selu”, imali hrvatski štih. U “Jeli” je, zapravo, bila svjetska glazba. Finale “Jele” doslovno je ekvivalent finalu “Labuđeg jezera”, zaista je prekrasna glazba – ističe naš sugovornik.
Bela pl. Adamović Čepinski nakon završetka gimnazije u Osijeku studira agronomiju u Beču. Glazbu je učio od djetinjstva, a potpuno joj se posvećuje na studiju u Beču, od 1890. do 1893. godine, gdje je kod profesora Hermanna Gradenera i Carla Frühlinga studirao glazbu, klavir i kompoziciju. Nakon povratka iz Beča postaje zastupnik u Saboru u Zagrebu i Budimpešti, no politika ga nikada nije pretjerano zanimala. Nakon prestanka saborskog mandata 1908. godine Bela postaje poštanski službenik u Đakovu, a poslije činovnik u osječkoj šećerani. Skladao je pretežno instrumentalnu glazbu. U Zagrebu je izvedeno nekoliko njegovih orkestralnih djela. U Voćinu je 1911. godine uvježbao i dirigirao svoju “Hrvatsku misu”.
Splet (nesretnih) okolnosti, nastavlja Vuk Ognjenović, doveo je do nevjerojatne činjenice da je “Jela” pala u zaborav.
– Prije više od desetljeća javio mi se Hrvoje Pavić Perkov, koji je u to doba pisao diplomski rad pa nabasao na zanimljive podatke o “Jeli”, i odmah me zaintrigirao, no vrijeme je proletjelo... Prije dvije godine, povodom 125. obljetnice praizvedbe prvog hrvatskog baleta, javili su mi se iz Općine Čepin i zamolili da koreografiram petnaestak minuta programa, na što sam pristao, ali imao sam problem – nisam imao glazbu – prisjeća se naš sugovornik.
Uzalud je tragao, našao je tek uvertiru u arhivama snimki HRT-a koja mu je poslužila kao podložak. Rodila se, pak, tada ideja da se Adamovićeva “Jela” postavi i na daske osječkoga nacionalnog kazališta. No nitko nije znao gdje su nestale note... “Kopalo” se po tavanima, kutijama, kazališnim arhivama... U pronalasku im je pomogao Hrvoje Pavić Perkov, no kada su ih napokon imali na stolu, uvidjeli su kako nisu raspisane za orkestar. Taj je problem riješio maestro Vladimir Piskunov i snimljena je potom računalna verzija te glazbe. Vuk Ognjenović tada je mogao početi pripremati koreografiju.
– Poslušao sam glazbu sigurno 200 puta. Imao sam originalnu priču iz 1898. godine, koja je fantastični balet u jednom činu. Dakle, sve je u jednoj slici. Kako je priča nastala po knjizi poznatog njemačkog književnika Friedricha Ruckerta, uspio sam se dokopati izvornika, a srećom znam njemački jezik pa sam ga uspio prevesti. Međutim, ta priča nema nikakve veze s ljubavnom. To je čista alegorija – priča nam.
Ognjenović je potom napisao praktično – novu priču. Koristio je, pak, popis uloga s praizvedbe “Jele”. Na sceni osječkoga kazališta tako će biti uprizoren balet u tri slike, “fantastična bajka u kojoj su otvorene sve opcije”.
– Priča je sama rasla, a na koncu je dosta duboka. Predstava je dramaturški jako nabijena, prava ljubavna bajka – dodaje, ističući kako redoslijed glazbe nije mijenjao.
Što se publike tiče, Ognjenović na izvedbama “Jele” očekuje i “umirovljenike željne bajke za odrasle, ali i djecu”.
U baletu, inače, sudjeluju Baletni ansambl HNK u Osijeku, djeca iz Baletnog studija HNK u Osijeku, kao i djeca iz Glazbene škole Franje Kuhača – Odjela za klasični balet.
– Ova je regija iznjedrila prvi hrvatski balet, a Osijek je drugi grad po nastanku baleta u Hrvatskoj. Nažalost, još uvijek nemamo baletna radna mjesta, nego samo honorarce koji dopodne rade kao liječnici, profesori, u trgovini, ili su studenti. Iako, zaista nam je ovo baletna godina, s tri velika baletna naslova na repertoaru. “Orašara” neprekidno izvodimo dvanaest godina, nismo stajali ni u vrijeme koronavirusa. Odigrali smo upravo “Snježnu kraljicu” i odmah nastavljamo s “Jelom”. S deset radnih mjesta i petnaest honoraraca radili bismo čuda. I sada radimo čuda, a zamislite što bi tek bilo s ansamblom od 25 ljudi – poručuje Vuk Ognjenović.
