Ugledni hrvatski pisac i akademski slikar Rade Jarak objavio je novi roman "Put na Solaris" i to kod naklade Jesenski i Turk (urednički posao obavio je Matko Sršen). U vrlo raznorodnom opusu prozaika, pjesnika, urednika i nakladnika Jarka "Put na Solaris" je (vjerojatno) dvanaesti roman. Mogli bismo ga mirne duše ubrojiti u SF romane i to ne samo zbog autorske posvete Stanislawu Lemu, autoru romana "Solaris" po kojemu je film snimio jedan od najvećih filmskih redatelja Andrej Tarkovski.
Pišući zanatski besprijekorno napisanu priču o psihologu Krisu koji surađuje sa svemirskim programom solaristike, pa ga svemoćna neimenovana država šalje na svemirsku istraživačku postaju u orbiti planeta Solaris čija je posada zapala u probleme koji zahtijevaju psihološku procjenu, Jarak se ipak dosta odmaknuo od Lemovog originala, premda je zadržao glavne likove. Ali, kontekst mu je bitno drugačiji od Lemovog.
Iako se od Krisa u samotnjačkoj istraživačkoj postaji očekuje stručna pomoć, njegov osobni život pun je gotovo nerješivih problema budući da mu je supruga Khira, glazbenica, počinila samoubojstvo nakon što su se, valjda zbog sukoba karaktera i ljubomore, morali rastati. A krivnja za to samoubojstvo pala je na Krisova pleća. Ovakav načeti i ranjeni Kris koji nema djece ni imovine, a čini se ni ideale, pa bismo ga mogli nazvati i čovjekom bez sidra, odlazi brodom Siva zvijezda u nepoznato i neizrecivo, gdje bi ga trebala dočekati tročlana posada u kojoj su psiholog doktor Gribaryan, mikrobiolog doktor Stout i fizičar doktor Palumbo.
Naravno, situacija u postaji u Solarisovoj orbiti je bitno drugačija od očekivane i željene i Kris bi zbog uzusa svoje struke trebao djelovati brzo i efikasno, kad bi, naravno, njegov integritet bio u naponu snage. Ali on je definitivno probušen i zaražen defetizmom. Stoga svemirski usamljenički i otuđeni, krajnje virtualni uvjeti života na Krisa djeluju kao šaka u oko te se on ubrzo nađe u pravom labirintu halucinacija iz kojega ne može, a niti želi pronaći izlaz. A zašto bi i tražio povratak na staro i realno, kada mu Solaris sa svim svojim nepoznanicama i tajnama u život vraća voljenu suprugu Khiru koja se doista doima kao da je od krvi i mesa.
Prepuštajući se ljubavi koju je tako olako ispustio iz ruke, Kris se suprostavlja preživjelim članovima posade koji imaju svoje strogo privatne interese, ali se također bore sa vlastitim demonima, možda čak i s više uspjeha od psihološki istreniranog i za tu borbu obrazovanog Krisa. A kada prevrtljiva država nakon nekog vremena vraća Krisa na zemlju, optuživši ga pri tome da je bahato trošio državne novce na nepotrebno istraživanje te da nije odradio posao zbog kojega je i poslan na Solaris, počinje drugi, tipično jarkovski i mogli bismo reći gulagovski dio ovog neobičnog, ali i iznimo pitkog, ujednačenog romana.
U tom dijelu Jarak se bavi i autoritarnom državom i autoritarnim društvom u kojem junaci tako lako postaju kriminalci i obratno, ali i osobnim životom Krisa koji se u otužnoj i ispraznoj svakodnevici uopće ne snalazi, te čak ne uspijeva pronaći niti vlastite korijene. Odličan je Jarak kada opisuje Krisov boravak u zatvoru, njegove pokušaje normalnog života po izlasku iz kažnjeničke surove kolonije u kojoj je ipak imao poštedniji status jer je ipak nekakav intelektualac, susrete sa starim poznanicima poput Stouta, život u krajnoj neimaštini, otuđenu realnost u kojoj ljudi žive poput robova ili brojeva, bez ikakve volje za pobunom i buntom.
I iako nam se čini da je Jarkov junak sazdan na Lemovim temeljima obrazovani, ali i krajnje pasivizirani defetist, u njemu još uvijek tinja elementarna ljudska glad za slobodom i nadmetanjem sa ljudskim bogovima i snažnijom silom, sa nasilništvom kako onim fizičkim tako i onim psihičkim.
Jarkov Kris je ipak čovjek koji se ne boji prekršiti pravila, pa gradi svoje malo i skromno utočište nedaleko grada u kojem živi po kazni i to na teritoriji koja je proglašena zabranjenom zonom. Baš u tom zapuštenom i izoliranom postkapitalističkom kraju Kris ponovno uspostavlja svoje dostojanstvo i premda ne pristaje na relativizaciju dobra i zla, svjestan je da mu se život sastojao od ružnih, ali i lijepih momenata. I da nije sve tako crno, kako na prvi pogled izgleda. Misao je to kojoj se svakako valja prepustiti.
