TAJNA SMRTI ENE BEGOVIĆ
Café Mozaik 2 (retro, kolovoz 2022.)
Godinama je subotom centralni okrugli stol u Gavelli bio rezerviran za buket najljepših ruža iliti ženskica koje su oplemenjivale našu kultnu bazu.
Ena Begović, Anči Dobrić, Ana Lederer, Snježana Banović, Mia Begović…
Svake subote dašak ljepote u izlogu Gavelle.
A onda, nakon jedne tužne Gospe, društvo se raspalo.
Otišla je Ena put nebeskih visina i druženje kao da je izgubilo smisao.
Nema Ene, nema Pave, porušena je Gavella…
Ma sve se polako urušava.
Taj 15. kolovoza 2000. pamtit ću vječno.
Sjedim u Hrašćini Trgovišću s punicom Šteficom i Hrestakima. Pijem zagorski kiseliš. Tudum.
Iz susjednog dvorišta radio probija zvučni zid.
A onda odjednom neki nestvarni glas.
Poginula je Ena Begović!
Pala mi čaša iz ruke.
Razbila se.
A razbijen i ja.
Bili smo bliski.
Družili se.
Radovala se životu.
Kad je ostala u blaženom stanju, rekao sam da je čekaju najljepši trenuci majčinstva.
- Znaš da si bio u pravu. Fućkaš sve moje uloge na filmu i u kazalištu. Ovo je ipak nešto najljepše što mogu poželjeti - javila mi se iz rodilišta kad je Lana prvi put ugledala majku.
Večernjak je prvi imao vijest.
Prvi smo imali i duplericu s njezina vjenčanja s Dikanom Radeljakom.
O njezinoj smrti nisam mogao pisati.
Nisam imao snage.
Kroz ponornicu sjećanja i zajedničkog druženja navirale su uspomene.
Često me znala zvrcnuti na fiksni u Gavelli.
Nije bilo mobitela.
- Hajde dođi da me otpratiš. Opet me čekaju “pacijenti”.
Ostavljao sam ekipu i putno. Dočekao Enu i otpratio je do stana u Dežmanovu prolazu.
U razmaku od 10-ak metara iza nas uglavnom bi išao jedan kantautor koji je nastupao i u filmovima.
Nije bio agresivan.
Samo neugodan.
Nemreš mu ništa osim upozorenja da ne prati Enu.
Bilo je i onih koji su htjeli kontakt. Kupovali bi košare i bukete. S njima je bilo lakše. Jer su u biti pizdeki i kukavice.
Našetao sam se, bogami, od Zdenca života do Dežmanova.
Jer Ena je imala obožavatelja i “pacijenata” koliko te volja.
A onda jednogodišnja pauza.
Na fešti u Karaki Ena mi je nešto dobacila, a ja napravio kardinalnu pogrešku.
Zavrnuo sam joj nos.
Naljutila se i sve do Badnjaka nismo razgovarali.
- Znaš da je osjetljiva na svoj nos - objasnila mi je njezina ponajbolja frendica.
E, da sam znao.
Družili smo se i dalje u Gavelli, Karaki, na Opatovini… Bili skupa na izletu u Tesliću gdje je Ena kumovala novom pogonu “Regeneracije”.
- Ajd sa mnom, dobit ću tepihe pa mi treba pomoć da ih donesem.
Pristajem.
Da se iskupim za ono zavrtanje nosa.
Prolaze godine.
Ena fali.
Lana raste.
Bila bi sigurno preponosna na svoju i tatinu pametnu ljepoticu.
Uoči Gospe, u Trakošćanskoj ulici u kafiću “Mozaik 2” Željko Sabljić trlja glavu.
- Opal sam niz štenge i vudril glavom. Dobro sam prošel.
Sjednemo i prisjetimo se Ene. Željkove velike prijateljice i kume njegove najmlađe kćeri Željke.
- Često sam je vozio na snimanja i predstave. Takvog straha i panike nikad ni kod koga nisam vidio. Tresla bi se pri svakom pretjecanju.
Kažem Sablji da mi je davno Krešo Dolenčić potvrdio te priče.
- Vozili smo se u peglici. Enu je bilo užasno strah. A onda su se, iz čista mira, otvorila vrata na njezinoj strani. Zamalo je ispala iz auta.
Pa ona nesretna vožnja na Jarunu koja je završila tragično.
A zajedno smo neposredno prije toga bili na jednoj probi u Gavelli.
Oni koji u svemu traže nekakve znakove tvrde da je numerologija bila protiv nje.
Imala je, navodno, u imenu i prezimenu iste nesretne brojeve kao otac i sin Kennedy koji su stradali u atentatu i padu zrakoplova.
Iste brojeve imao je i pisac “Malog princa” koji je pao i nestao u moru.
Kao…
Osobno u te brojeve sudbine ne vjerujem.
Ali ima toga još.
Ena je danima u prolazu kina Europa škicala jedan prsten s modrim kamenom. Rekli su joj da donosi nesreću. Ipak ga je kupila.
Frendice iz Gavelle odgovarale su je od udaje u vjenčanici tamnih boja.
Rekle su joj da donosi nesreću.
Ena ih nije poslušala.
Bilo je i onih koji su povezivali njezin život sa sudbinom barunice Castelli koju je igrala u Glembajevima.
Ima tu podudarnosti.
Ali ne bih o tome.
Osobno sam prisustvovao izradi njezine biste za grobnicu na Mirogoju koju je od Dimitrija Popovića naručio Dikan.
Napomenuo sam Dimitriju kako bi bilo ljepše da je glava malo povinuta, da njezina prekrasna kosa dođe do punog izražaja.
I dok smo pili putnu, glava se spustila kao pri naklonu, a kosa je prekrila dio lica.
Možda je uzrok toplina koja je u glini oblikovala tu konačnu verziju biste.
- Ma ima u svemu tome nečega mističnog - rekao mi je Dimitrije odlučivši da upravo tu pozu izlije u bronci.
Znam da se mama Tereza ljutila što do punog izražaja nije došla Enina ljepota.
Bog je valjda htio da bude tako.
On na kraju o svemu odlučuje.
PRABAKA I PRADJED U 69. GODINI
Opatovina (kolovoz, 2022.)
Razloga za prekobrojna putna pića koliko hoćeš.
Vrijeme stoji.
Nikamo se ne miče.
A mi cugamo li, cugamo i tonemo u njemu.
- Danas smo Slavica i ja postali prabaka i pradjed. Naša unuka rodila je kćerkicu Brunu - obavijesti me bivši kralj kulena Tomo Galović.
- Kad prije?
- Slavici i njemu tek je 69 godina.
Natrpamo kanistre bijelim i crnim pa pravac na Opatovinu.
Pričekamo da predstava završi, a onda s glumcima udri po blaženim tekućinama.
Konačno sam gledao i “Svoga tela gospodar”.
I oduševilo me.
Ponovit ću gradivo više puta jer su Histrioni napravili predstavetinu za sve moguće nagrade.
Bacam okladu redatelju i glumcu Damiru Lončaru.
- Kad dobijete pet nagrada, častiš cugom, a za jubilarnu desetu – odojček.
Lonči se smije, nazdravlja Galoviću i toči.
Sve sam sigurniji da će prva priznanja strefiti “gospodare svojih tela” na dodjeli nagrada Hrvatskog glumišta pa na Bobijevim i Marulovim danima, pa…
- Predstava je sjajna, a glumci fantastični - prisluškujem kako Perica Martinović, članica žirija glumišta, cvrkuće svojoj prijateljici.
Stvarno, slabog mjesta “među telima” na Opatovini nema.
Oš Lončar, oš Detelić, oš Ožbolt, oš Svedružić, oš Milovanović, oš Galinović, oš Dijana Čuljak, oš Vanja Čirić, oš Barbara Rocco, oš Dea Presečki, oš Lana Nekić…
I onda neš pit. Rekao bi stari histrionski prijatelj Pajo Kanižaj.
Dok se kanister prazni, prvi nakon ponoći nestaje Zlatko Ožbolt
- Dižem se u šest. Moram špricat vinograd - uvaljuje nam ispričnicu.
Špricaj, Ožbi, špricaj! Jer bit će i za tebe nagradica. Trebat će vina.
- Ožbolt je sjajan. Nikad bolji - oduševljen je gospodar Opatovine Zlatko Vitez.
- Pa zavrijedio je napokon Zlatni histrion - uvjeravam Zlatka da pozlati Zlatka.
Ako treba, eto me u žiriju publike.
Pa prije puno, puno godina tu nagradu smo, u Dubrovniku, izmislili Vitez i ja.
Javim Tomici da je naš zajednički frend dr. Mihovil Roglić, bivši šef klinike na Jordanovcu, dobio u Švedskoj kćerkicu.
Eto razloga za nove putne.
I traje li to, traje.
A vrijeme stoji i dalje.
I napokon razlaz.
- Lončar je bolestan pa moramo otkazati nekoliko predstava - budi me sutradan Vitez.
Mislim si. I ja sam bolestan. Ali moram isporučiti ovaj tekst.
Druženje je vrijedilo svake ispijene kapi.
A tek kad krenu nagrade…
ĐALMA JE OBOŽAVAO HOTELE S ČUČAVCIMA
Malo terasa kafića, malo Sv. Nedelja, malo WhatsApp (sjećanja i kolovoz 2022.)
Zalogaj murine ispod peke, pa pastrve sa žara i Marko Mlinarić sjeti se neponovljivog Đalme Markovića.
- Nije imal autoriteta, al je bil veliki znalac.
- Ni danas ne znam kako je opalio šamar Cici Kranjčaru - uključi se Džemo Mustedanagić.
- Ma to su novinari prenapuhali.
- Kad je Zvone Boban bio junior, i njemu je vudril šamar - podsjeti nas netko iz ekipe.
- Ma Đalma je rekel Marinku Bobanu da mu je sina samo malo jače podragal - ispravi Mlinka.
Sprintaju sjećanja na Đalmu.
- Na haklu kod mog punca Stipe u Sv. Nedelji pričao nam je kako je, kao trener Croatije iz Toronta, zviznuo šamarčinu legendarnom Eusébiu - uključim se u spiku.
- Naravno da je dobio nogu.
- Sjećaš se kad je Kužea optužio za krađu njegovih tekica s taktikama - podsjeti me Džemo.
- Kako ne, Joža je poludio, a Đalma mu je prijetio policijom i sudovima. Ne znam jesu li ikad pronađene te čuvene bilješke.
Sjetim se kako sam s igračima Dinama pio u Čardi uoči Ćirina dolaska.
Dogovarali su se da neće, zbog Đalme, doći na taj prvi sastanak s novim trenerom.
- Ma, nitko nema ništa protiv Blaževića, ali nekorektno je od uprave da na ovakav način mijenja Đalmu - složili su se tada prvotimci Dinama.
Igrači su ga voljeli.
Ali ne svi.
Posebno Milan Ćalasan, kojeg zovemo na WhatsApp.
- Sjećaš li se, Ćale, kad te Đalma izbacio iz ekipe, a ti mu zaprijetio šamaranjem? - oglasi se prvi Mlinka.
- Kako ne. Rekao sam mu tada da mu je vijek trajanja kraći od jogurta - uzvrati iz Pariza Ćale.
- A on tebi uzvrati da će ga, ako ga udariš, osvetiti njegova dva brata - zaključi Mlinarić.
Smijemo se.
Đalma je bio zakon.
Pogotovo za klince.
I mladi Igor Jovićević stasao je pod njegovom trenerskom palicom.
Sad je trener Šahtara.
Igraju u Ligi prvaka.
Ali ne zaboravlja Đalmu.
- Kad smo, kao klinci, išli na pripreme, Đalma bi uporno tražio i jedva pronalazio hotele s čučavcima. Bili smo zgranuti, a on nam je objašnjavao da je pri velikoj nuždi na čučavcima puno bolja cirkulacija nego na modernim WC-školjkama.
Igor je čučavce zapamtio.
Đalma je brusio čepove na kopačkama, viskom tražio najpovoljnija mjesta za spavanje igrača…
Povezivao je nogomet s Platonom, Sokratom, Aristotelom…
A za krivo dodavanje znao bi klincima opaliti vritnjak.
- Bez obzira na sve, Đalma je bio trener s najvećim teoretskim znanjem - ponavljao bi često Joža Kuže, hvaleći njegove čarobne tekice s taktikom. Joža ih je čitao. Učio. I naučio. Ali ih nije ukrao.
Baš me zanima kod koga je to gradivo završilo nakon Đalmine smrti.
Valjalo bi to naći i tiskati.
Zbog generacija trenera koji dolaze.
Sredio je sincic od one starine.