U proljeće 1945. godine, kad je rat na Pacifiku ulazio u posljednje i najsmrtonosnije dane, dok su snage američke vojske u Okinawi otpočele jednu od najbrutalnijih i najkrvavijih bitki Drugog svjetskog rata, jedan vojnik svoje je suborce spašavao moleći se Bogu riječima: “Samo da izvučem još jednog, samo da izvučem još jednog”. Izvukao ih je 75.
Bio je to Desmond Doss, vojnik s prizivom savjesti koji je ostao dosljedan svojem zavjetu da nikada neće ubiti, pa unatoč neprijateljskoj vatri, tijekom Drugog svjetskog rata nije nosio oružje niti ispucao ijedan metak. Bio je jedini američki vojnik koji se nenaoružan borio na prvim linijama fronte jer je vjerovao da je, makar je rat u ovom slučaju bio opravdan, ubijanje uvijek moralno neispravno.
Ova istinita i inspirativna životna priča poslužila je kao predložak za film “The Hacksaw Ridge”, u nas preveden kao “Greben spašenih”, u režiji Mela Gibsona. Ratni ep koji upravo igra i u hrvatskim kinima, već je etiketiran kao “najbrutalniji antiratni i pacifistički ratni film dosad snimljen”, a na premijeri u Veneciji u listopadu doživio je deset minuta stajaćih ovacija. Iz više razloga.
Pakleni prizori smrti
Da bi se snimio dugometražni film o ratnom junaku bez ispaljenog metka bile su potrebne godine sve dok redateljska palica dodijeljena oskarovcu Melu Gibsonu, redatelju blockbustera “Hrabro srce” i “Pasija”, jer malo tko poput njega umije na filmsko platno tako vjerno prenijeti intimni, unutarnji život fascinantnih likova i pritom realistično snimiti paklene prizore smrti, ratnih strahota i razaranja. I ne samo stoga: Desmonda Dossa su producenti godinama tražili dopuštenje za adaptaciju njegove priče u film, no uporno ih je odbijao inzistirajući da su pravi junaci oni koji već počivaju u zemlji. Naposljetku, snimljen je deset godina nakon njegove smrti.
A Desmond Doss je po mnogočemu zaista jedinstven, poseban čovjek. Rođen 1919. u Lynchburgu, u ruralnom dijelu američke države Virginije, odrastao je u uvjetima nedostojnim djeteta. Njegova oca Thomasa progonilo je nasilje kojem je svjedočio u Prvom svjetskom ratu pa se okrenuo alkoholu da bi utrnuo bol, no posljedice su bile nasilno i disfunkcionalno djetinjstvo koje su Desmond i njegov brat proživjeli nastojeći obraniti majku od očevih nasilničkih ispada.
Utjehu i snagu potražio je u Crkvi pa stasao u praktičnog kršćanina, člana adventista sedmoga dana, koji je sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu smatrao svojom dužnošću, ali zbog svoje snažne vjere nije želio ni dotaknuti oružje.
Tada 22-godišnjem mladiću, vojska dugo nije željela udovoljiti i poslati ga na bojište nenaoružanog. Zbog svojih uvjerenja izveden je pred vojni sud, jer nije želio koristiti ubojita sredstva čak ni tijekom vojne obuke, štoviše, zapovjednici ga percipiraju kao beskorisnog vojnika koji je prijetnja pješačkoj diviziji, pa biva ismijan, provociran, čak i pretučen. No, sud mu je zbog priziva savjesti ipak odobrio odlazak na bojište te je regrutiran u vojne bolničare.
Najprije je sudjelovao u borbama na Guamu i na Filipinima, gdje je zbog svojih djela dobio odlikovanja, no proslavio se tijekom sukoba s Japanacima, osobito u bitki za Okinawu. Nenaoružan, izložen minobacačkoj i svakoj drugoj paljbi, uzduž bojišnice je tražio ranjenike, pružao im osnovnu prvu pomoć i jednog po jednog na leđima prenosio do ruba grebena gdje ih je užetom spuštao na sigurno tlo gdje su ih preuzimali drugi vojnici. Na taj je način, tijekom tri tjedna, spasio 75 ranjenika.
Samo petnaestak dana nakon tog pothvata i sam je ranjen u obje noge, no pomoć je strpljivo čekao pet sati, dajući prioritet drugima. Dossova hrabrost i herojska posvećenost Isusu Kristu naposljetku su promijenili srca i umove njegovih suboraca i zapovjednika, svjedočeći o važnosti molitve, vjere i dosljednosti vlastitim uvjerenjima.
Veliki mali čovjek
Stoga je, već sa zadnjim danima rata 1945. godine, Desmond Doss postao prvi vojnik s prizivom savjesti koji je dobio Medalju časti iz ruku predsjednika Harryja Trumana. Nakon umirovljenja, mirno je i sretno živio sa suprugom Dorothy sve do njezine smrti 1991. godine. Podarila mu je i sina rođenog u prvoj godini nakon Drugog svjetskog rata, no nakon suprugine smrti nije dugo živio sam: dvije godine kasnije sklopio je i drugi brak. Nakon 13 godina zajedničkog života, Doss je preminuo 2006., u 88. godini, a sahranjen je uz najviše vojne počasti. Mel Gibson u njemu je, nedvojbeno, pronašao trajnu inspiraciju.
– Kad sam prvi put čuo priču o Desmondu Dossu, zapanjila me njegova požrtvovnost. Doss je na najnesebičniji i gotovo nevjerojatan način redovito riskirao vlastiti život kako bi spasio život svojih suboraca. Desmond je bio prosječna osoba koja je postigla natprosječne pothvate – izjavio je Mel Gibson.
– Desmond Doss bio je jedinstven čovjek. Nema puno ljudi koji bi mogli ili željeli ponoviti njegove postupke. Skromnost koju je zadržao kad bi govorio o svojem junaštvu svjedoči o njegovu karakteru. Danas prevladavaju filmovi puni superheroja, pa mislim da je pravi trenutak da odamo počast jednom stvarnom junaku. Ako je išta filmski materijal, onda je to priča o malom čovjeku u nesvakidašnoj situaciji. Ući u jednu od najkrvavijih bitaka Drugog svjetkog rata, koju su Japanci nazvali “Željeznom kišom”, oboružan samo svojom vjerom i spasiti sve te ljude ne mareći za svoj život ono je što me inspiriralo da se prihvatim režije toga filma – rekao je Gibson o projektu koji ga vraća “u život” u velikom stilu nakon desetljeća redateljske apstinencije.
S obzirom na to da se o “Grebenu spašenih” već sada govori kao o favoritu za ovogodišnjeg Oscara, zlatni kipić bio bi još jedna medalja za junaštvo velikog malog čovjeka Desmonda Dossa.
Veliki mali čovjek dosljedan svojim vjerskim načelima....auuu....mladi antifašisti i anarhisti buju dobili mlade >;-))