Umijeće pričanja priča, ali ono pravo, kada se govori slušateljima, a ne piše, gotovo je iščezlo iz ovog našeg (nazovimo ga modernog) vremena, obilježenog nepismenim objavama na društvenim mrežama, gdje se baš svi trude biti točno ono što nisu. Čini se zaista da nitko više ne može sabrati misli da bi mu priča imala početak, zaplet i kraj, a kamoli pronaći barem jednog zainteresiranog slušatelja čija je koncentracija duža od prosječnog vica.
Svatko tko u ruke uzme roman Diane Setterfield “Bila jednom jedna rijeka” (Znanje, Vorto Palabra, urednica Ana Silić, prijevod Marta Kovač, 139 kuna) shvatit će koliko smo istinskih začina života izgubili kada smo dozvolili da to i takvo umijeće nestane iz našeg svakidašnjeg života. Da, lako je danas reći da su pričanje priča ubili elektronički mediji, kako ga je načeo radio i dokrajčila televizija, slegnuti ramenima i objaviti novi tvit. Ali sjetite se samo nekog tko vam je u djetinjstvu prije spavanja pričao, a ne čitao priče, nekog tko vas je začarao pričama o dalekim zemljama u kojima je bio, a vi o njima tek maštate, nasmijao do suza prepričavajući zgode iz prošlosti...
Autorica ovog romana zna koliko je pričanje priča važno. Ne samo da je u toj pričalačkoj formi napisala roman nego je i glavni dio njegove radnje smjestila u jedno sasvim posebno svratište, ono u kojem postoje ljudi koji pričaju i oni koji slušaju. A što uopće može biti uzbudljivije nego kada se svi gosti jedna hladne zimske večeri nađu u samom središtu priče? I to kakve priče! Kroz vrata svratišta banut će ozlijeđen i napola smrznut stranac noseću u naručju djevojčicu. Prvo će svi misli da je to tek krpena lutka, a kada shvate da je to dijete, žalit će zbog njene smrti. No djevojčica je živa... I tu počinju tri isprepletene priče, prepune mistike, neobičnih događaja i junaka te još neobičnijih sudbina. Sve to ljeta gospodnjega 1887.
A baš kao što i naslov kaže i kao što to i treba biti u priči, ovo je i priča o rijeci. O Temzi!
