U Prirodu kao prapočelo umjetnosti još se vjeruje, a umjetnici to i danas dokazuju u mnogim svojim simbiozama s temom prirode. Akademski slikar Saša Šekoranja s prirodom dijalogizira čak u sedam dvorana Muzeja za umjetnost i obrt kojima se proteže njegova izložba "Višeglasja" nazvana prema pjesmi Luke Paljetka. - Volim Paljetka i njegovu pjesmu o prirodi i cvijeću, i povezujem je s mojom izložbom čija je tema razgovor i suglasje s biljem – kaže Šekoranja čija se izložba otvara u utorak, a podrazumijeva crtežne radove slike i instalacije, redom vezane za svijet bilja kojim se i konkretno bavi u cvjećarskom dijelu svoje biografije po kojem je nadaleko poznat. Dio njegova interiornog dizajna i permanente "cvijetne" izložbe čiji se postav stalno mijenja u izlogu njegove cvjećarne u Ilici, postat će i dijelom izložbe u MUO.
-Inspiriraju me staklenici i herbariji – kaže Saša. Suho bilje herbarijski smješteno na papir sklapa se crtanjem na istom papiru u novu cjelinu u kojem ono zadobiva osim vlastite umjetničke ljepote i onu proizvedenu voljom slikara.
- Za papir zaljepljena suha biljka i moj crtež uz nju u dijalogu su. Kao što se u herbariju piše uz biljku tekst koji je tumači ili komentira, tako i ja reagiram crtežom (ugljenom) uz nju. Inspiriraju me i staklenici. U njima uzgajaš nešto što voliš. Ljeti postaju neprozirni, pokriveni bijelom bojom da bi bilje zaštitili od sunca. No tu likovna tema postaje i pitanje da li stvari koje ne možeš vidjeti postoje... - govori autor. Tako je s livadnim cvijećem, zlaticama, koje je preselio u posude a nakon što su se one otrusile uklonio ih je. Na policama su tako ostali samo tragovi njihova postojanja.
Događa se - a to je na neki način i amblem, gotovo logo "institucije Šekoranja" – da se crtež u prostoru pretapa sa stvarnom biljkom kao što je to slučaj s njegovim bijelim kalama, koje su dospjele na plakat. Dva se identiteta (artistički i stvarni) nude kao jedan. Pa se i tragovi entiteta nude kao konkretni identitet. Vidi se to i u crtežu gdje na primjer kod "Ofelije" plaho povućena crta postaje cjelovit identitet njenih udova.
Šekoranju kustosica Arijana Koprčina i etnologinja Vjera Bonifačić predstavljaju i kataloškim tekstovima. I to na tragu Matissove prakse koja "dozvoljava ruci da bude slobodna dok istovremeno poštuje veličanstvenost i svetost svih živih bića".
