Kad je krajem prošle godine u privatnoj pariškoj galeriji "Le Lys" dizajner Mirko Ilić izložio svoje kompjutorske grafike pod nazivom "Sex and Lies", na naše traženje da objavimo neki izloženi rad, kratko je uzvratio: "To je preprosto za vas". Ipak, "Seks i laži" bit će do 14. svibnja izložene u zagrebačkoj Galeriji "Josip Račić".
Kako to da su "Sex and Lies" ipak došli u Zagreb?
- Seks i laži su zapravo cijelo vrijeme u Zagrebu! Na nesreću, laži je puno više. Inače, natalitet ne bi padao, a bilo bi i manje krađa da je obrnuto.
No, u vašim radovima i nema baš eksplicitnog seksa. Nisu li to samo asocijacije?
- Ja mislim da je cjelokupni seks asocijacija. Inače, zakaj bi dečki to radili u WC-u s komadom papira na kome je otisnuta žena? Ako to nije asocijacija, onda...
Svi su opsjednuti seksom, no o tome neće govoriti. Vi ste im ponudili mogućnost, raspalili maštu.
- Mislim da je biti opsjednut seksom najnormalnija stvar. Ako je predsjednik Amerike zbog seksualnog odnosa s relativno lošom ženskom u stanju riskirati svoju karijeru, pitanje je što je važnije - seks ili biti predsjednik Amerike? Prema tome, mislim da je seks najvažnija stvar. U protivnom ako svi svećenici u Americi koji su osuđeni zbog napastovanja klinaca, ako im je važniji seks nego odlazak u Raj, a odlučili su se za seks, onda je očito da tu postoji neka ogromna snaga koju ili neće ili ne žele kontrolirati.
Što Vama osobno znači ova zagrebačka izložba?
- Ovdje je izloženo samo pet radova koji su bili na pariškoj izložbi, a ostali su napravljeni naknadno. Prvi put sam radio nešto što nije bilo naručeno. Ja zaista u ovom trenutku ne znam vrijedi li to ili ne. Kao art. Delal sam ono kaj me veseli. A vrijedi li to, ili je to štos, kič ili pornografija, pojma nemam.
Ipak izlažete u jednoj galerijskoj ustanovi?
- To ne znači ništa. Po tome kakve stvari dobivaju prostor u galerijskim ustanovama, one ponekad nalikuju onim u žuto obojenim bolnicama. To što netko izlaže u galeriji ne znači odmah da mu je djelo dobro ili loše. Samo znači da se nešto institucionaliziralo. Glupost se isto tako može institucionalizirati. Ako ne vjerujete, posjetite Gornji grad.
Prije deset godina u Umjetničkom paviljonu predstavljeni su Vaš grafički dizajn i ilustracije. Kasnije ste u Rijeci pokazati komjutorske grafike, animirani film... Ipak ste prisutni u Hrvatskoj. Kako je došlo do ove izložbe u "Račiću"?
- Jedne sam večeri bio s Igorom Zidićem, ravnateljem Moderne galerije. Pitao je što je bilo s pariškom izložbom. Pokazao sam mu usput što radim, pa je predložio da od toga napravimo izložbu. Bila je to normalna, zdrava reakcija. Pitao sam je li doista siguran da to želi? Nema problema, odgovorio je. Pozvali su me. Ne možete nekoga "žicati" da vam napravi izložbu. Mora vas pozvati netko kompetentan. Mora postojati neki normalan odnos. Ja sam prestar i preumoran da trčim okolo i pokazujem svoje radove.
UZ kritički tekst Stevena Hellera, vašega prijatelja i suradnika iz New York Timesa, u katalogu se našao i tekst koji je napisala Slavenka Drakulić. To je vrlo osobno viđenje...
- Ima nekoliko razloga zašto je Slavenka to morala pisati. Prvo, ona je feministica, bolje me poznaje nego neki drugi ljudi. Drugo, riječ je o seksualnosti. Ili idemo obrnuto - ja sam dovoljno muškarac da prihvatim kritiku svoje bivše žene. Koliko to drugih muškaraca može prihvatiti? I to javno? Ona je mogla napisati što god je htjela.
Ovaj drugi čovjek, direktor u New York Timesu, nije mi bivši dečko, a isto je lijepo napisao o mom radu. Neće mi biti ni budući dečko, jer mu poznam ženu Sicilijanku... (smijeh) S obzirom na to da sam ja stranac, mislio sam da je dobro da mi predgovor piše dvoje stranaca: Slavenka Drakulić je Šveđanka, Steven Heller je Amerikanac.
Znači tako vi stranci završite na nekoj zagrebačkoj adresi? Što Vam se trenutačno sviđa u Zagrebu?
- Mladi ljudi. Mnogo je mladih ljudi u Zagrebu iz svih krajeva Hrvatske - Splita i drugih gradova. Oni još imaju nepokvarene živote, nepokvarenu glupost. Šezdesetih se govorilo: budimo realni, tražimo nemoguće. Oni sve mogu. Dok ih netko ne uništi. Osnovno je ne očekivati da će netko drugi nešto učiniti za nekoga. Svatko za sebe najviše sam može učiniti. Talenata ima. Osnujte novi "Polet", pa ćete imati i Novi kvadrat.
Bez obzira na to što nakon 1987. živite u New Yorku, Vaša se prisutnost ovdje ipak osjeća, a posljednjih mjeseci i u Večernjem listu?
- Mislim da svi, uključujući i Večernji list - imaju potrebu za promjenom. Mislim da je svima već dosta noćne more, mraka. Svi hoće vidjeti svjetlo na kraju tunela. Prema tome, nisam ja bitan. Zbog te želje za promjenom koja bi se trebala dogoditi, netko je iz očaja pozvao mene. Možda tri kuće odavde stanuje neki mladi dizajner ili dizajnerica koji bi napavili dvaput bolji posao. Jedina je razlika između mene i njih što oni još nemaju autoriteta.
Dorotea Jendrić
