Kultura je javno zamrla, ali ne i umrla pa za njezin spas u mirovanju, no još aktivnije kad epidemiju naslijedi kriza, znalci poput Hans-Ulricha Obrista, čuvenog britanskog kustosa i čelnog čovjek Serpentinske galerije, zazivaju vladine mjere nalik Rooseveltovu PWAP programu. Naime, za spas kulturnih djelatnika u vrijeme Velike američke depresije 30-ih, taj 32. američki predsjednik uveo je tjedne plaće umjetnicima i zaposlio ih na obnovi javnog dobra i oslikavanja javnih prostora, uključujući i Bijelu kuću. Otvorio im je prostor izražavanja i istraživanja i u sklopu New Deala na taj način zaposlio 3749 umjetnika, prve poslove dobili su tada recimo i Jackson Pollock i Mark Rothko, koji su u ne predugom vremenu oporavka proizveli 15.663 djela koja danas, između ostalog, čine američku povijest umjetnosti.
U aktualnom vremenu vlade se s pošasti koronavirusa nose svaka na svoj način. I u svojim mogućnostima. Britanija je u kulturnu scenu uložila 160 milijuna funti pomoći te dodatnih 90 milijuna funti za državne umjetničke organizacije. Hrvatska je pak u prvom naletu mjera uvela šestomjesečni moratorij na reviziju samostalnih umjetnika kojima država plaća doprinose, a potom i konkretne financijske mjere za tu skupinu pa će u razdoblju od tri mjeseca dobivati potporu u iznosu od 1625 kuna ili 3250 kuna mjesečno. Jesu li zadovoljni? Reakcije su oprečne, prevaga ide u korist negacije. No usprkos nezadovoljstvu, manjkovima i restrikcijama za vrijeme epidemija, koje više od 500 godina opetovano “ukidaju” cijela društva, umjetnicima gdje god (i kad god) živjeli zajedničko je da ne prestaju stvarati. Radili su u siromaštvu, na margini, u zatvoru, u represivnim režimima, bolesni. Pa kao što kaže Dostojevski “umjetnost je uvijek suvremena i stvarna, drukčija nikad nije bila i što je glavno – ne može ni biti”. Kroz povijest mjenjaju se samo stilovi, a reakcija na realnost prisutna je uvijek pa tako i sada. Mijenjaju se samo okolnosti, ljudi uvijek ostaju ljudi.
Tako i hrvatski umjetnici reagiraju na trenutak pa stvaraju nešto što će jednom možda biti klasificirano kao COVID-Art. Ivana Mrčela svojim je prepoznatljivim likovima s 3D naočalama iz ciklusa “We are watching you”, dodala maske. Maska je kao motiv ušla i u crtež Dominika Vukovića, a Stjepan Šandrk nezaustavljivo stvara i na Instagram-profilu svaki dan objavljuje platna ciklusa “Fake news” čiji je, prikladno trenutku, glavni lik američki predsjednik Trump.
Puno prije njih, u doba renesanse, kuga je nemilice brisala stanovništvo s lica zemlje, a europska je umjetnost cvala epidemiji usprkos. Od 1347. kada su kugu najvjerojatnije mornari brodovima donijeli na Siciliju, pa do kasnog 17. st., vjeruje se da je usmrtila trećinu europske populacije. Pojedini gradovi poput Venecije ostali su bez 60 posto stanovnika. Bila je to eksplozija horora koja se stoljećima vraćala u ciklusima i postala dio života i umjetnosti, a stari majstori poput Caravaggia, Michelangela i Rembrandta stvarali su u sjeni kuge, dok su Hans Holbein i Tizian od nje i umrli.
Prije no što je preminuo, Tizian je 1575. naslikao čuvenu sliku “Pietà”. To je slikareva svojevrsna ispovijed na kojoj je naslikao samog sebe kako moli Mariju i mrtvog Krista za svog sina Orazija i sebe da prežive kugu, a nastala je tijekom epidemije koja je razorila Veneciju. Da naglasi poruku, naslikao je i sliku unutar slike – ploču sa zavjetnom molitvom njega i sina. Usprkos tom apelu za pomoć, i Tizian i Orazio preminuli su 1576. godine.
Rembrandtov pak čuveni “Portret Hendrickje Stoffels” iz 1654. posveta je njegovoj životnoj družici koja je također preminula od kuge. Prvotno mu je bila kućna pomoćnica, potom ljubavnica s kojom je dobio kćer, a kad je bankrotirao postala mu je poslovna savjetnica i izvukla ga na površinu. Njezina smrt uzrok je goleme tuge vidljive na svim njegovim kasnijim autoportretima.
Metoda borbe protiv kuge i tada je, kao i danas protiv koronavirusa, bila karantena, a među umjetnicima koji su izolaciju znali najbolje iskoristiti u svoju prednost, jest Shakespeare. Rođen je u Engleskoj u doba haranja “crne smrti” koja je ubila i dvoje njegovo starije braće. Špekulira se podatkom da je zbog izloženosti kugi još kao novorođenče razvio imunitet. Teško da je to istina, ali činjenica je da je preživio četiri vala epidemije kuge – 1582., 1592., 1603. i 1607. godine. Pisao je u etapama i znale su proći godine, a da nije napisao ni retka. Tako je i 1606. u 42. godini života uvjeren da je dao najbolje od sebe, zbog nove epidemije kuge koja je zatvorila vrata svih kazališta, u izolaciji napisao svoja remek-djela “Kralja Leara”, “Antonija i Kleopatru” i “Macbetha”.
Ni 20. stoljeće nije nas štedjelo epidemija. Osim dva velika rata, donijelo je španjolsku gripu koja je pogodila 500 milijuna ljudi i odnijela oko 100 milijuna života. Egon Schiele bio je jedna od njezinih žrtava, a bolan spomen na to njegova je čuvena slika “Obitelj”. Prikazuje njega, suprugu Edith i njihovo nerođeno dijete. Naime, Edith je umrla od španjolske gripe u šestom mjesecu trudnoće, a Schiele tri dana nakon nje. Slika je ostala nedovršena.
Od španjolske gripe umrli su i Gustav Klimt, Amadeo de Souza-Cardoso, Niko Pirosmani, bolovao je od nje i Edvard Munch. Tijekom bolesti Munch je naslikao mnoga svoja slavna djela kojima studiozno propituje blizinu smrti, a možda najpoznatiji je “Autoportret poslije španjolske gripe” iz 1919. godine.
Kada se pak 80-ih pojavio HIV kojim je do danas, procjenjuje se, pogođeno oko 70 milijuna ljudi, Keith Haring, kojem je bolest dijagnosticirana 1989., odgovorio je naslikavši “Ignorance = Fear”. Prikazuje tri figure koje ne vide, ne čuju i ne govore, a govore o tretmanu oboljelih koje je većina javnosti tada osudila, a američka vlada i medicinski sustav dočekali besramno nespremni. Haring je preminuo 1990. godine. Na istu temu stvarao je i David Wojnarowicz. Njegova slika “Falling Buffalos” metafora je HIV bolesnika koji se strmoglavljuju u smrt potpuno zanemareni od američkih vlasti. Wojnarowicz je također preminuo od komplikacija uzrokovanih HIV-om 1992. godine.
Razvoj i domet potencijalnog COVID-Arta tek nas čeka. Nadajmo se samo da će ono što ga kreira proći što brže i sa što manjim posljedicama.
