Balet splitskog HNK u četvrtak, 27. ožujka, premijerno izvodi svoju novu baletnu produkciju pod naslovom "Class Concert/Šeherezada". Bit će to ujedno i prvo veliko autorsko predstavljanje novog umjetničkog ravnatelja splitskog Baleta, glasovitog ukrajinskog plesača i koreografa Denisa Matvienka.
Nakon premijere, na kojoj će uloge protagonista u Šeherezadi plesati prvaci splitskog Baleta Irina Čaban Bilandžić i Danil Podhruško, do 1. travnja na rasporedu su još četiri reprize, a u najavama se kao posebna vrijednost predstave ističe sudjelovanje čak petero umjetnika koji su velik dio svojih bogatih karijera ostvarili u glasovitom Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu. Osim koreografa i novog umjetničkog ravnatelja Baleta Denisa Matvienka, to su još plesači Anastasia Matvienko i Victor Caixeta, asistentica koreografa Irina Prokofieva te dirigent Mihail Sinkevič.
Tim smo povodom razgovarali s maestrom Sinkevičem, koji je već dobro poznat publici zagrebačkog HNK, u kojem je od 2007. godine dirigirao cijeli niz uspješnih baletnih i opernih predstava, a ovo mu je prvi nastup u Splitu.
Kako je nastala ova splitska predstava i kakva je bila vaša suradnja s koreografom?
Produkciju je u potpunosti umjetnički osmislio Denis Matvienko, svjetska baletna zvijezda iz Ukrajine, s kojim sam često i puno radio u Marijinskom teatru i jako sam sretan što sam u Splitu dobio priliku da to ponovimo. On ima golemo znanje i siguran sam da može napraviti čuda sa splitskim Baletom na nekoj novoj, još višoj razini. "Šeherezadu", na glazbu istoimene simfonijske poeme Rimski-Korsakova, Matvienko postavlja onako kako se ona sve od praizvedbe 1910. u Parizu još uvijek igra na svjetskim pozornicama, u legendarnoj koreografiji Mihaila Fokina, dok će u prvom dijelu večeri biti izveden Matienkov baletni komad "Class Concert" na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog prema njegovu izboru.
Jesu li to ulomci iz baleta Čajkovskog?
Ne, iz baleta je samo Adagio iz "Trnoružice", a drugo su stavci iz Četvrte i Treće simfonije te ulomci iz klavirskog ciklusa "Godišnja doba".
Prije nego što nastavimo, samo da vam kažem da sam oduševljen kako dobro govorite hrvatski.
Hvala lijepa. Učio sam ga i vježbao i volim ga govoriti, bez obzira na pogreške, jer mi se sviđa. Osim što je tako lakše komunicirati s muzičarima, naučiti jezik nekog naroda najbolji je način upoznavanja njegove duše.
Odakle ste stigli u Split?
Došao sam iz Austrije, iz Klagenfurta, u kojem živim sa svojom obitelji. Moja supruga je Ukrajinka i bila je solistica Ukrajinske nacionalne opere u Kijevu, a sada je angažirana u kazalištu u Klagenfurtu. A prošle sezone, osim u dvije produkcije u Zagrebu, još sam radio i u Palermu, a povremeno odlazim i u Rusiju, tako da i dalje dosta putujem.
I dalje radite u Marijinskom teatru?
Tamo baš i ne, jer to bi zahtijevalo da tamo stalno boravim, ali imam i dalje status stalnog gosta dirigenta i u stalnom smo kontaktu. Ali zato puno radim malo sjevernije, u Petrozavodsku, glavnom gradu Republike Karelije, u kojem vodim tamošnje kazalište s kompletnim opernim i baletnim ansamblom, orkestrom i zborom. Ne želim da se ta suradnja prekine i zato redovito tamo odlazim te radim s njima operne i baletne predstave.
Gdje ste rođeni?
U Moskvi, ali moji su roditelji iz Bjelorusije. U Minsku sam i počeo svoje muzičko obrazovanje, a studirao sam na Konzervatoriju Rimski-Korsakov u Sankt Peterburgu, koji je, kada sam počeo studij, još bio Lenjingrad. Nakon studija debitirao sam u Minsku i tamo godinama radio u Nacionalnom akademskom velikom opernom i baletnom kazalištu koje ima veliku tradiciju i od čijih sam umjetnika kao mladi dirigent mnogo naučio.
Bili ste u Lenjingradu/Sankt Peterburgu student legendarnog Ilje Musina?
Da, to je za mene bila velika sreća. On je u cijelom svijetu bio poznat, najveći pedagog. Otkrivao nam je sve tajne dirigiranja, a u prvom redu ono najvažnije: kako biti i ostati strastveno predan glazbi. Bio je najvažniji čovjek u mom umjetničkom životu i karijeri.
Kako biste opisali njegovu pedagošku metodu?
Njemu je bilo najvažnije da dirigent razumije karakter glazbe i da tehnika tome služi. Nije dovoljno pokazati forte, nego koji je i kakav taj forte, znači li nešto strašno ili divno. Bilo mu je važno da naučimo pokazati cijelu paletu glazbenih boja. Učio nas je dirigirati lijepo i slobodno, i disati skupa s orkestrom.
Imate veliki operni i simfonijski repertoar. Koji vam je draži?
Puno sam dirigirao simfonijsku glazbu, vodio simfonijske orkestre, ali danas najradije dirigiram opere. Bez ljudskoga glasa nešto mi uvijek nedostaje. A kada su pjevači još k tomu i dobri glumci, raditi s njima za mene je najzanimljiviji i najdraži posao.
Vidio sam u vašoj biografiji podatak da ste u Tokiju dirigirali prvu japansku izvedbu Šostakovičeve "Katarine Izmailove". Kada je to bilo?
Prije šesnaest godina. Bila je to odlična suradnja i velika produkcija. Osim sjajnog orkestra imali su zbor s oko dvjesto pjevača, a solisti su bili iz Rusije i Amerike. Imali smo jako puno proba, mnogo smo radili na ispravnom izgovoru ruskog, a svi japanski glazbenici orkestra i zbora uronili su u glazbu Šostakoviča s jako puno entuzijazma i velikom željom da sve to što bolje razumiju. Za mene je to bilo važno iskustvo i bilo je divno raditi s njima.
Kako se snalazite i kako održavate veze s umjetnicima u ovoj tragičnoj situaciji rata u Ukrajini?
Imam jako puno dobrih kolega iz Ukrajine, kao što i u splitskom orkestru sada imamo nekoliko ukrajinskih glazbenika. Uostalom, kao što sam vam već rekao, moja je žena Ukrajinka, koja je pjevala i u Kijevu i u Marijinskom teatru u Sank Peterburgu, i moje dvoje djece također su Ukrajinci. Svi smo dobro povezani, baš kao i Denis Matvienko, jer to je zadatak i moć umjetnosti, povezivanje ljudskih duša.
Politika i rat ipak su unijeli mnogo razdora i u umjetnički svijet. Kako to doživljavate?
To je teško i bolno pitanje. Ja jesam i ja moram biti prije svega umjetnik. Osim toga, više nisam tako mlad i najveća odgovornost koju imam je ona prema svojoj obitelji, koja mi je najvažnija. Sve skupa za mene je vrlo žalosno. Mi umjetnici građani smo svijeta i moramo biti uvijek otvoreni za umjetničku suradnju sa svima. Takav stav imam u koju god zemlju i koji god grad da dođem. To što sam dvanaest godina radio u Marijinskom teatru i što sam bio pomoćnik umjetničkog direktora, jednog od najvećih svjetskih umjetnika i dirigenata Valerija Gergijeva, to je moj ponos. To je kazalište prava riznica velike klasične tradicije koja je nadahnjivala naše pretke, a nadam se da će i našu djecu. Nažalost, takve reference, kao i moja ruska putovnica, danas kod mnogih, pa čak i nekih mojih dobrih prijatelja i kolega u Europi, izaziva sumnju i bojazan da bi ih zbog suradnje i poziva nekome poput mene netko mogao politički prozvati i osuditi. Ali, moja je duša mirna. Dirigirao sam do sada više od osamdeset opernih naslova, neke i do sedamdeset puta, poput Puccinijeve opere "Turandot", a "Labuđe jezero" već skoro četiristo puta. To je moje bogatstvo, moja iskaznica. A sve slobodno vrijeme, kojeg sada stjecajem okolnosti imam više nego prije, napokon mogu posvetiti obitelji, osobito djeci. Bilo je razdoblja kada sam ih jedva viđao zbog brige za karijeru i intenziteta posla, pogotovo u Marijinskom. Zato sada puno razgovaramo, zajedno muziciramo i trudim se naučiti ih ono što mislim da je najvažnije za sve, a pogotovo za nas umjetnike: da ostanemo otvoreni za sve ljude i da sačuvamo mir u svojim dušama.
