Kad uvaženi političar svečano otvara likovnu manifestaciju riječima da bi je najradije zatvorio, skandal je zajamčen. Upravo je to učinio istarski župan Ivan Jakovčić otvarajući jubilarni Annale u Poreču, ne krijući više nego snažan otpor prema izlošcima i izlagačima izložbe naziva "Nitko nije siguran" čiji je selektor Slaven Tolj, jedan od hrvatskih selektora Venecijanskog biennala, osnivač Art radionice Lazareti u Dubrovniku, umjetnik uvijek nezavisne svijesti, kakva ga je vodila i u koncepciji 50. porečkog Annalea otvorenog u Istarskoj sabornici, Maloj galeriji i Plači Zuccati.
Gadno je to što je te odbojne riječi izgovorio političar visokog ranga o kojem nesumnjivo ovisi i sudbina umjetničke prakse. A još je gore što je diskvalificirao rad nekoliko desetina hrvatskih umjetnika i umjetničkih kolektiva, govoreći da su tu izlagali velikani poput Picassa i Matissa. Po njemu, dakle, tu nije riječ o pravoj umjetnosti, bez obzira na to koliko priznata imena bila koja je Tolj izabrao da objasni koncepciju umjetnosti koja se tiče života ljudi, dakle angažirane umjetnosti koja pokreće društvene promjene. Jasno je da baš to može sumnjivo "smrdjeti" političarima koji se zaklinju u kulturu dok im je po volji.
Tolja za župana
Stara je to situacija, ali se sada pojavljuje u novom ruhu i u vremenu u kojem se mediji, javnost i umjetnici svrstavaju za i protiv Tolja, za i protiv Jakovčića. Oglasio se i mistični pulski grafiter ispunivši pulske fasade izazovnim porukama poput "Slavena Tolja za župana"...
Što se tu zapravo dogodilo? – pitamo selektora Tolja, koji kaže:
– Ah, na otvorenju smo imali netipičnu situaciju da političar kaže što misli. To se dogodilo županu Jakovčiću koji se predstavlja kao pokrovitelj kulture, koji je stao iza manifestacija poput Motovun Film Festivala i plesne manifestacije u Savičenti. No tu je bio izrazito nervozan. Intuitivno je osjetio da to neće biti još jedna potvrda, alibi da se kultura koristi kao dimna zavjesa za ostale poslove i interese. To sam i sam vrlo kratko spomenuo na otvorenju pa ga je to dodatno iritiralo. Pošteno sam rekao da sam na izložbu pozvao građanske inicijative za muzej Volim Pulu i Pravo na grad, kao i umjetničke grupe koje rade participativne projekte s građanima i susjedima kao što su Kvart iz Splita, Kontraakcija iz Zagreba, s projektom mladih povjesničara umjetnosti Muzej kvarta u Novom Zagrebu. Pozvao sam umjetnike kojima je stalo do ljudskog i umjetničkog dostojanstva, koji ne koketiraju sa sponzorima i krupnim kapitalom nego rade kako mogu. One koji su zadržali distancu od sustava – i umjetničkog i političkog.
Angažirani oko Varšavske
Na izložbi su kombinirani jako angažirani radovi i stavovi koji se bave zaštitom javnog prostora, problematizirajući ga... s radovima umjetnika koji su odmaknuti od direktnog angažmana, ali ih kontekst u njega uključuje. Takvi su Boris Cvjetanović, Ana Opalić, Nermin Duraković, Ines Matijević Cakić, Tanja Dabo. Naglasio sam – govori Tolj – da izložba nije prpošna poput Motovun Film Festivala, i da nemamo namjeru zabavljati. Naprotiv, imamo obvezu progovoriti o kontekstu koji nas okružuje događajima poput zagrebačkog slučaja Varšavske ulice kad je 40 ljudi zatvoreno. Dok je tako nemamo pravo na estetski klasičnu izložbu!
Tu su umjetnici koji su zatomili svoj umjetnički ego shvaćajući da ljude sve manje zanima galerijski prostor zato što tu nije riječ o njima. K tomu, ne znaju smiju li doći u na izložbu ako nisu dobili pozivnicu, što dokazuje koliko se kulturni prostor odvojio od ljudi. Zato smo i htjeli uvjeriti ljude da se tu radi o njima, htjeli smo uspostaviti komunikaciju, istaknuti da smo na istoj liniji, razbiti nelagodu prema suvremenoj umjetnosti i onome što se događa u galerijama. Željeli smo pokazati da smo spremni na razgovor i sadržaje koji ih diraju. Jasna je u svemu tome odgovornost umjetnika koji koketiraju s političarima i krupnim kapitalom da bi si osigurali program i izveli svoju izložbu, zatvarajući oči pred time s kim rade. I onda imamo kičaste performance poput one s dijeljenjem plavih kuverti u motovunskom programu. Jasno je tko pristaje na to. Šerbedžija na primjer, jer je plaćen za to.
Važno je reći da su sve te manifestacije uvezene i nije im bitno je li Jakovčić crni vrag ili nije – s njim će se slikati, piti vino i nakon 15 dana opet otići u svoj Hollywood ili u Zagreb.
Smatram da se ja ne smijem pojaviti u društvu svog gradonačelnika jer ću inače izgubiti kredibilitet i mogućnost da radim svoje stvari, slobodno i neutralno...
Dubrovački sajam taštine
Je li bitno da se nešto svidi Jakovčiću? Naravno da nije! Ali on kaže da želi elitnu manifestaciju (spominjući Picassa i Matissa), a to je upravo ono što mi ne želimo. Budžet za Annale plaćaju građani, pa je normalno da mi umjetnošću komuniciramo s njima koji to plaćaju – zaključuje Tolj, komentirajući i dubrovačke ljetne priredbe dok sjedimo u dubrovačkoj Gradskoj kavani usred turističke vreve:
– Ni dubrovačke manifestacije nemaju puno veze s građanima. Filmski miting čini se bučan i bez sadržaja. Čak se i Rachlinov festival može komentirati. Ova dva mjeseca u Dubrovniku ljudi nemaju fokus, nemaju snage ni vremena da to prate. Nitko ih i ne poziva (jer se dijele elitne pozivnice), a plaćaju to! Zatim cijelu godinu opet nemaju ništa od kulturnih događaja. Mi smo u Lazaretima imali Karantenu, ali smo je sami dokinuli, svjesni da svi podržavaju tu festivalsku kulturu.
No, zapravo je dobro da je Jakovčić otvorio tu temu. U galeriji su mi ljudi rekli da se dobro osjećaju jer prvi put mogu otvoreno reći sve i do kraja stati iza onoga što rade. A vjerujte mi, među njima nema umjetnika koji su angažirani a zapravo jedan uživa na jahti, drugi na nekom drugom glamuroznom mjestu... Mladi ljudi s Annalea nisu tražili ni besplatni smještaj. Nekima sam i sam platio noćenje – jasan je Tolj.
\'Ajde, bježi Tolju nijedan! Idi natrag na državnu sisu u Zagreb i nastavi se kreveljiti glumatajući nekog hinjenog alternativca i lažnog buntovnika do kraja svog života, po svojoj davno prokušanoj recepturi, budući te je narod ove države zakonom prisiljen toviti od strane vlasti koja nas je prisilila da te svi kolektivno uzdržavamo u tvom parazitskom životu a ti još za takvo ponašanje prozivaš onog Šerebedžiju! Super. Novi dosezi u licemjerju i ljigavosti suvremene Hrvatske. Usput, slab ti je taj Isus s grbom Hajduka, trebaš biti kao Serran pa njegovu sliku umočiti u pišaću ili još alternativnije, namaži ju govnima za sljedeći Annale - tek tad si \"pravi alternativac\" - pa onda opet trk do državne kase po dotacije. Picassa i Matissa u izmet si već ionako uvaljao, budući si tu svoju kontrakulturnu septičku jamu već šleperom iskipao u prostorije gdje su djela tih velikana bila izložena! Prirodno je da (državni) paraziti i (kvazikulturne) fekalije uvijek nerazdvojno idu skupa. No, makar se laž o alternativi izgovorila i ispozirala stotinu puta, to neće promijeniti državno - proračunsku istinu. Nevjerojatan je bezobrazluk ovakvih socijalnih parazita: Uključuje elemente reketa i ucjene: Plati ili si \"neprijatelj kulture\" u dernjavi do neba - a taj je igrokaz kroz desetljeća izvježban do savršenstva. No, ipak \"granice su pomaknute\" - po prvi put je onaj zadrigli Jakovčić postao pozitivac, odupirući se ucjenama i prenamjeni centra Poreča u ljudsko i kulturno smetljište!