Odlazak u Ljubljanu u ljetnim mjesecima, na Festival Ljubljana, iz perspektive Zagreba i Hrvatske sa svim našim festivalima, putovanje je u neki drugi svijet. Lijepi su besplatni koncerti festivala Zagreb Classic na zagrebačkom Tomislavcu. Svirala se i pjevala ondje ovog ljeta i Carmina Burana. Ali, Ljubljana je popularnu Orffovu kantatu čula i vidjela u režiji i spektakularnoj izvedbi slavne katalonske kazališno-plesne skupine La Fura dels Baus. Ulaz nije bio besplatan, a na ljubljanski Kongresni trg došlo je deset tisuća ljudi. Ulaznice za otvorenje, kao i ostale priredbe 65. izdanja Festivala Ljubljana prodavale su se po prosječnoj cijeni od oko 35 eura. U usporedbi s cijenama u Salzburgu, Veroni ili Beču – malo. No, što bi rekla zagrebačka publika da je morala za svaki koncert na Tomislavcu izdvojiti između 200 i 300 kuna po ulaznici?
Ispitivanje terena
– Zar smo toliko siromašniji od Slovenije? – pitam se svaki put kada ljeti odem u Ljubljanu. Doduše, na koncertu Orkestra Marijinskog teatra pod ravnanjem Valerija Gergijeva, bilo je u Cankarjevu domu i praznih sjedala. Ali, to je bila već treća večer zaredom s tim slavnim dirigentom i pod njegovim vodstvom proslavljenim ansamblom.
Još jedna bitna razlika između Ljubljane i Zagreba jest u tome što Cankarjev dom, za razliku od ljeti ionako zatvorenog Lisinskog, nije samo koncertna nego i suvremeno opremljena kazališna pozornica koja može ugostiti i najveće operne produkcije, poput Wagnerovih opera Siegfried i Sumrak bogova s kojima je gostovao Marijinski teatar iz Sankt Peterburga. Već su legendarni i banketi koji se na kraju svakog ljubljanskog festivalskog ljeta održavaju na Križankama, odlično uređenoj ljetnoj pozornici kakvu Zagreb također nema, a o Dubrovniku da ne govorimo. To su doista okupljanja elite, jer u prvom su planu umjetnici, a ne “celebrityji”.
Premda ga slovenski novinari kritiziraju da prerijetko dolazi na festivalske priredbe, domaćin tih okupljanja, gradonačelnik Janković, ima pravo biti ponosan. Naime, još jedna velika razlika između ljubljanskog i svih hrvatskih, takozvanih državnih ili nacionalnih festivala, u tome je što Festival Ljubljana od slovenske države ne dobiva ni centa. Budžet mu je ove godine bio 2,8 milijuna eura. Od toga, prema zaključnom priopćenju, grad je dao 833.233 eura, sponzori – među kojima je glavni Sava osiguranje – 880.000, a festival je na ulaznicama zaradio 730.000 eura. U čemu je tajna, zar je Ljubljana uistinu toliko bogatija od Zagreba, kako grad tako i njegovi stanovnici? U traženju odgovora dolazimo do još jedne vrlo uočljive razlike između ljubljanskog i svih ostalih, pa i najvećih hrvatskih festivala od kojih se već odavno nijedan ne može usporediti s Ljubljanom. Stopostotni vlasnik Festivala Ljubljana je grad čija skupština svakih pet godina odlučuje i bira direktora festivala. U proteklih 25 godina Ljubljana je promijenila sedam gradonačelnika, ali Darko Brlek ove je godine proslavio svoj srebrni jubilej na čelu Festivala Ljubljana. I upravo on mi je odlučno rekao da bez takvog kontinuiteta ostvariti tako nešto nije moguće. Kada je gradonačelnik Ljubljane postao Zoran Janković, kaže mi Brlek, ispitivao je teren i provjeravao isplati li se gradu toliko ulagati u festival. Kada se uvjerio da se isplati, u njemu je Brlek dobio najvećeg podupiratelja. Kaže da nikada prije nije imao tako dobru potporu Grada. I još malo brojki: Festival Ljubljana ima devetnaest stalnih zaposlenika, od kojih se njih desetero brine o tehnici, a na leđima devetero ljudi je čitava administracija, marketing, knjigovodstvo i logistika, briga o 4200 umjetnika, koliko ih je ove godine nastupilo na ukupno 78 festivalskih priredbi, avioni, brodovi, kontejneri, šleperi, punjenje ljubljanskih hotela...
Osim dvije velike operne predstave i koncerta Marijinskog teatra, u Ljubljani je ovog ljeta gostovala i Pekinška opera sa svojom produkcijom Puccinijeve Turandot, orkestar Sanktpeterburške filharmonije, brojni komorni ansambli i slavni solisti, među kojima i oni najzahtjevniji, poput glumca Johna Malkovicha, operne dive Eline Garanče i pijanistice Marthe Argerich. Zvijezde West Enda i Broadwaya sudjelovale su u gala-večeri mjuzikla. Izvedena je domaća produkcija novog slovenskog mjuzikla Vesna, a u koprodukciji s velikim francuskim festivalom Aix en Provence u Ljubljani je predstavljena opera Svadba suvremene srpske skladateljice Ane Sokolović.
Festival Ljubljana nije samo izlog svjetskih zvijezda. Na festivalskoj pozornici ovog je ljeta 15. godišnjicu svog djelovanja proslavio slovenski ansambl za suvremenu glazbu MD7, priređena je velika izložba Hommage Negovanu Nemcu, velikom slovenskom kiparu, posebnom predstavom odala se počast Tomažu Panduru, a operetnu predstavu Kneginja čardaša ljubljanska je Opera četiri puta izvela u koprodukciji sa zagrebačkim Kazalištem Komedija.
– Bio je to možda najveći i najbolji festival do sada – kaže Darko Brlek, ponosan na dvanaest tisuća posjetitelja više nego lani i na prosječnu dob sve mlađe festivalske publike, koja je u međuvremenu odgojena, pa i razmažena, što je i obaveza za budućnost.
– Najvažnije je ispunjavati obećanja, i prema publici i prema sponzorima – kaže Brlek, ali dodaje kako ipak i dalje velike sponzorske ugovore sklapaju na godinu dana, pa su na kraju svake godine uvijek iznova “na propuhu”.
Ne treba im državni novac?!
Prije četvrt stoljeća, kada je Brlek došao na njegovo čelo, Ljubljana je imala mali komorni festival s budžetom od oko sto tisuća eura. Ali, taj glazbenik, koji je i umjetnički i generalni direktor Festivala Ljubljana, ne predaje se zadovoljstvu.
– Imao sam jasnu želju i viziju od samog početka, ali dugo je trajalo, sporo to ide i još nismo tamo gdje ja hoću da budemo – kaže Brlek.
– A gdje je to? – pitam ga.
– U prvoj ligi, među najvećima – odgovara.
Smjesta je ispravio moju ocjenu kako je riječ o najvećem festivalu “u ovom dijelu Europe”.
– U ovaj dio Europe spadaju i Salzburg, i Verona i Wiener Festwochen. Izvan tog kruga imamo Edinburgh i BBC Proms u Londonu, Bijele noći u Sankt Peterburgu – postavlja parametre svog cilja Brlek. Kada sam ga pitao je li realno stavljati Ljubljanu uz rame svih spomenutih velikih gradova, Brlek mi odgovara da su ga na početku pitali je li uopće realno pokušati od malog komornog festivala, iz čije su perspektive Dubrovačke ljetne igre bile gigant, stvoriti nešto veliko. Postaje mi tijekom razgovora jasno da skoro svako pitanje Brleku postavljam iz perspektive koja je drugačija i puno skromnija nego njegova. Ja ga pitam iz perspektive Hrvatske, u kojoj se velike i skupe umjetnike još uvijek mora moljakati da spuste cijenu, da smo mali, osiromašeni... Brlek odgovara kako umjetnici u Ljubljani nemaju ništa manje honorare nego u Salzburgu. Pritom ističe primjer turneje Marijinskog teatra s Gergijevim.
– Prije Ljubljane bili su u Edinburghu i na Baltičkom festivalu u Stockholmu, a odavde su otišli u Luzern, na BBC Proms i na kraju na Beethovenov festival u Bonn. A ipak, samo u Ljubljani nastupili su tri večeri zaredom i samo u Ljubljani predstavili su scenske operne produkcije – kaže Brlek. Na to pitam odazivaju li mu se toliki slavni umjetnici zato što su u međuvremenu postali i dobri prijatelji, a on mi odgovara kako se svima njima, naravno, veseli, ali važnije mu je da u Ljubljanu dolaze zbog velikog značaja i visoke razine kvalitete čitavog festivala. Naposljetku, Brlek povlači još jednu usporedbu sa Salzburgom čiji je slavni festival ove godine imao budžet od 70 milijuna eura, dakle 25 puta više nego Ljubljana, ali samo pet puta veći broj posjetitelja. I zato se na kraju razgovora i meni sasvim realnim i gotovo skromnim činio Brlekov cilj da Festival Ljubljana dogura do budžeta od desetak milijuna eura. Kažem mu da je slovenska država valjda zaključila kako njemu očito nije potreban i njihov novac, kada je i bez njega napravio čudo.
– Ako su tako zaključili, onda je to vrlo kratkovidno – odgovara Brlek. Ekonomske statistike EU su jasne, Hrvatska je doista siromašnija od Slovenije, ali ne toliko. Koliko smo siromašniji, toliko smo očito i kratkovidniji u željama, vizijama i ciljevima. A o dugoročnoj podršci sposobnim ljudima s voljom i znanjem, iznad političkih mijena i trgovina, da ne govorimo.
Slovenci su europski i poštovan mali narod. Jasno da vole umjetnost. Da su oni balkansko pleme poput nas voljeli bi oni Thompsona, NDH i za dom spremni..