Prve dvije inozemne predstave na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića, a koje su stigle iz BiH i Slovenije, dokazale su da je izbornica festivala, dramaturginja Željka Udovičić Pleština odradila odličan posao.
Iz Sarajeva, iz Kamernog teatra 55, stigla je predstava „Ljubičasto“, u režiji Selme Spahić, koja istražuje složenost obiteljskih odnosa. Priča je fino nijansirana pitanjima o djeci i njihovoj majci, o tome imaju li žene kada postanu majke pravo na to da budu i nešto više od majki, imaju li pravo na bijeg, pa makar se radilo o bijegu od tek ljetne jedne noći, koju je ta mama provela u besciljnom hodanju, na svakom koraku svjesna da će se vratiti djeci.
U ovaj autorski projekt svi su dali svoj maksimim, a publiku osvaja način na koji se pred njim rasklapa jedne obitelj, očekivanja (pa i predrasude) njenih članova, način na koji svima jasno daje do znanja da su obitelji naše ljudske zadatosti od kojih ne možemo pobjeći. Glumčka zvijezda predstave je Tatjana Šojić, glumica koju hrvatska javnost prevenstveno prepoznaje kao Mariju, vlasnicu kafića u popularnoj TV seriji „Lud, zbunjen, normalan“. Iako su oko nje sve od reda jako dobri glumci (Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Boris Ler, Davor Golubović i Anja Kraljević) ona ih sve nosi svojom povućenošću u poziciju patnice koja nipošto nije patetična, već savršeno životna zbog načina na koji je ova glumica precizna u svakoj pokazanoj emociji.
A nakon gostiju iz Sarajev a na Kerempuhovu su pozornicu stigli Slovenci iz Celja, ekipa Slovenskog ljudskog gledališča Celje s posve neočekivanom predstavom „Raj“. Matteo Spiazzi je autor i redatelj ove gorke komedije u kojoj glumci ne izgovore ni jednu jedinu riječ, dok cijelo vrijeme igraju pod maskama.
Mjesto radnje je starački dom, na sceni je sedmoro štićenike o kojima brinu tri zaposlenice doma, a sve njihove karaktere na prvi pogled otkrivaju odlične maske Alesssande Faienze. Unatoč pokrivenim licima glumci od prvog trenutke predstave moćno dočaravaju likove koji tjeraju publiku u suze i u smijeh. Priča osvaja svojim poimanjem starosti i zadnje životne stanice, načinom na koji isprepliće bespomoćnost, bolesti, strahove, tuge, zloradosti... da bi nad svim tim ipak prevladala solidarnost koju donosi starost i pozicija onih koji iz doma mogu otići samo na jedan način.
U Spiazzievoj priči nema milosti, životna je na jedna posve „krvav“ i zapanjujuć način, sastavljena od mnogobrojnih slojeva u kojima se ogleda ljudskost u svim svojim manama. Svi su glumci toliko dobri da je jednostavn nemoguće izdvojiti nekog od njih, jer uz lekciju o starosti održali su nam i lekciju iz kolektivne kazališne igre. Oni su: Žan Brelih Hatunić, David Čeh, Maša Grošelj, Lucija Harum, Aljoša Koltak, Rastko Krošl, Urban Kuntarič, Manca Ogorevc, Lučka Počkaj, Tanja Potočnik, Branko Završan i zaslužili su svaki trenutak pljeska koji se te večeri u Kerempuhu nije stišavao.
