Intervju

Što su pjesme više koketirale s NDH, melodija i ritam bili su im istočnjačkiji

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
1/4
26.07.2017.
u 11:33

Miroslav Sikavica, autor dokumentarca "Glasnije od oružja" koji se bavi temom domoljubnih pjesama iz Domovinskog rata priča kako je tekao rad na ovom dokumentarcu koji će biti prikazan na Motovun Film Festivalu.

Na ovogodišnjem Motovun Film Festivalu premijerno će biti prikazan dokumentarni film Miroslava Sikavice “Glasnije od oružja” snimljenom u produkciji Factuma, koji govori o hrvatskim domoljubnim pjesmama iz Domovinskog rata.

Sikavicu poznajemo i otprije, autor je dokumentarnog serijala o mladima “Direkt” koji se prikazuje na javnoj televiziji te kratkog filma “Zvir” koji je dobio posebno priznanje na festivalu u Cannesu.

Zašto ste se odlučili napraviti film o glazbi u Domovinskom ratu? Nismo li nešto slično gledali nedavno na HRT-u?

Domoljubne pjesme i njihovi glazbeni spotovi nisu samo moja prva asocijacija na ta turbulentna vremena, one su nekoliko godina bile sastavni dio naše svakodnevice i važan dio mog odrastanja. Kad je počeo rat, bilo mi je 15 godina. Završio sam osnovnu i tek krenuo u srednju školu. Dok su na Zapadu moji vršnjaci odrastali slušajući buntovnički grunge koji se nezaustavljivo razlijevao sa sjeverozapadne obale SAD-a, naš elektronički medijski prostor bio je preplavljen domoljubnim budnicama. Drukčijeg zvuka gotovo da i nije bilo. Te pjesme ne samo da stvaraju plastičnu, živu sliku o tom vremenu romantičnog patriotizma i nevinog jedinstva koji će se ubrzo rasplinuti pod teretom tranzicije i neispunjenih očekivanja nego su i njihov autentičan odraz. Osim toga, glazba je vrlo moćan medij, ima snažan društveni utjecaj, jako je komunikacijsko sredstvo i izaziva emocionalne reakcije. Bilo je sporadičnih televizijskih pokušaja da se uobliči zapis o tom važnom segmentu glazbene obrane u Domovinskom ratu, no ni jedan od onih koje sam uspio vidjeti nije se uspio diferencirati kao iznimnije i upečatljivije ostvarenje, kao autorski film koji bi nadišao uobičajene televizijske standarde i koji bi bio izvan očekivana televizijska prosedea i novinarskog pristupa te računao na filmsku publiku i festivale.

Što ste zaključili, je li ta glazba bila samo u službi propagande ili je doista jačala domoljublje?

Film se suzdržava od zaključivanja. Jedna od njegovih najvećih vrijednosti je i ta da bježi od stvaranja teza, dokazivanja i pretencioznosti, da se općenito suzdržava od komentara te da zaključivanje ostavlja gledatelju, a sugovornike, odnosno protagoniste filma, pušta da govore u svoje ime. Čini mi se da je danas, dvadesetak godina nakon završetka rata, s vidljivim posljedicama pretvorbe i privatizacije i “lutanjima” u tranziciji, prelako biti kritičan, sarkastičan ili ironičan. Jednako kao što je početkom 1990-ih nacionalni zanos i idealizam bio prirodna stvar. Reakcije na gotov film različitih sudionika onog vremena neistovjetnih političkih i nazornih stavova redom su pozitivne i afirmativne, što nam ulijeva nadu da smo izabrali ispravan dokumentaristički put kako ispričati tu priču. U ustrajnosti na tom aspektu puno mi je pomogao producent filma Nenad Puhovski koji me stalno, u razdobljima mojih kreativnih kriza i sumnji u sebe, vraćao na kolosijek. Uglavnom, Domovinski rat je, kao i svaki rat, bio i medijski rat. U jeku političkih promjena 1990-ih nacionalna televizija preuzima od Jugotona ključnu ulogu u glazbenoj industriji te se u jesen 1991., s početkom otvorene agresije na Hrvatsku, promeće u najmoćnijeg pokrovitelja domoljubne glazbe. Naručuje nove domoljubne pjesme, emitira postojeće, organizira i financira velike glazbene projekte i festivale domoljubne glazbe te producira i snima mnoge domoljubne spotove, revno se stavljajući u službu homogenizacije nacije držeći se novouspostavljenih orijentira: domovina, nacija, obitelj, Crkva. I u tom medijskom ratu, čiji su sastavni dio bile i pjesme, prema riječima lorda Carringtona, međunarodnog predstavnika za bivšu Jugoslaviju, Hrvatska je bila uspješnija od Srbije. No, ključna glazbena arhiva tog vremena, mimo samih spotova, nije, na žalost, sačuvana. Uložili smo veliki napor ne samo da pronađemo preostale, rasute i raskomadane arhivske glazbene snimke te da izgradimo živu glazbenu sliku tog vremena nego i da te oštećene i silnim presnimavanjem pogažene audiozapise restauriramo i dostojno prezentiramo.

Jako mali broj tih protagonista imao je i nakon rata uspješnu glazbenu karijeru. Kako to tumačite?

Reakcija glazbenika na otvorenu agresiju na Hrvatsku bila je impulzivna. U vrlo kratkom roku, samo u prvih nekoliko najžešćih ratnih mjeseci, u Hrvatskoj je nastalo više stotina novih domoljubnih pjesama. Možda i tisuću. Njihov konačan broj nitko ne zna. Etnomuzikologinja Miroslava Hadžihusejnović Valašek, koja je istraživala osječku ratnu glazbenu scenu, izbrojila je da je samo u Osijeku tijekom 1991. i 1992. godine, dakle u vrijeme najžešćeg granatiranja grada, snimljeno više od 140 pjesama u lokalnim tonskim studijima. Dakle, agresija na Hrvatsku ponukala je, gotovo bez iznimke, sve profesionalne glazbenike, ali i muzičare-amatere u zemlji – od guslara i tamburaša preko izvođača zabavne glazbe pa sve do rockera i punkera, ali i amaterskih gardijskih glazbenih sastava – da daju svoj glazbeni obol obrani domovine. S druge strane, domoljubne budnice su se tada lakše probijale u nacionalni eter i imale su otvoreniju potporu državnih medija. Emitiranja na televiziji, kompilacijske kazete, dobrotvorni koncerti – bili su rezervirani za domoljubne pjesme. Mnogi albumi, bez ikakve očite veze s ratom, prilagođavaju se novonastaloj situaciji tako što na ploču ili audiokazetu, kao barem jednu glazbenu numeru, umeću neku domoljubnu pjesmu. Mnogi izvođači domoljubnih pjesama imali su izgrađenu glazbenu karijeru i prije rata. Neki glazbenici počeli su pjevati tek za vrijeme rata i njihov medijski proboj vezan je uz političke promjene 1990-ih. Za mnoge je pjesma bila iskrena reakcija na užasan rat koji ih je zadesio, a neki su komponirali pjesme jer je to tad bilo oportuno. Neki su pjevali samo kad su ih snimale kamere ili u Lisinskom, dok su se drugi izlagali opasnosti pjevajući na ratištu. Neki su zbog svog angažmana za vrijeme rata tražili status poslije; drugi su imali pravo tražiti beneficije poslije rata, a nisu to učinili. Neki su nastavili pjevati domoljubno i nakon rata, a drugi su zašutjeli. Sudbine su brojne i sve su, meni kao dokumentaristu, jednako zanimljive i ljudske.

Kakva je kvaliteta tih pjesama? Čini se da je bilo jako dobrih, no prevladavale su ipak vrlo loše.

Činjenica da je za domoljubnom glazbom koja će buditi nacionalne osjećaje, dizati moral braniteljima na ratištu, ohrabrivati civilno stanovništvo u skloništima, zazivati reakciju međunarodne zajednice te provocirati neprijateljsku stranu, što je sve bila funkcija pjesme u to vrijeme, vladala tada prijeka potreba te da mnoge domoljubne pjesme nastale uoči ili za vrijeme Domovinskog rata taj rat nisu “preživjele” te da ih, osim za nacionalne praznike, više nema u elektroničkom medijskom prostoru. Koje su od njih dobre, pokazat će opet, jedino i samo vrijeme. Ne treba zaboraviti da je osim službenih, politički korektnih pjesama paralelno postojalo i crno glazbeno tržište s pjesmama nepoznata porijekla i malih, “divljih” izdavača, piratskim uradcima niske tehničke i izvedbene kvalitete. Bile su to pjesme koje su medij glazbe često koristile za iskaz radikalnih i političkih poruka. Kazete s takvim pjesmama prodavale su se na štandovima na tržnicama, a emitirale su ih lokalne radiostanice koje su više služile kao sredstvo podizanja morala nego kao sredstvo informiranja. Nije bila važna tehnička i/ili izvedbena kvaliteta, nego poruka tih pjesama.

Je li netko odbio biti sugovornikom u filmu? Ako da, koji su bili razlozi za to?

Rijetki su autori pjesama i izvođači koji su odbili govoriti o svom glazbenom angažmanu u tom razdoblju i ulozi pjesme u tim turbulentnim vremenima. O njihovim razlozima ne želim nagađati, generalizirati ih niti im suditi. Svatko ima svoje razloge i motive i ja ih poštujem. No, svaka je tema kojoj čovjek ozbiljno pristupi teška, pogotovo u dokumentarizmu koji barata živim ljudima i hvata se ukoštac sa stvarnošću. A ovo je tema koja još uvijek izaziva živa i bolna sjećanja te budi emocije, a oko nje, kao i oko mnogih važnih stvari iz prošlosti, u ovoj zemlji ne vlada konsenzus, već je, kao i većina naše prošlosti, ispolitizirana. S druge strane, brojni su autori i izvođači do kojih nismo uspjeli doći ili ih nismo kontaktirali zbog sudjelovanja u filmu jer je film u konačnici izbor. Previše je pjesama da bi sve stale u jedan film i previše je autora da bi svatko mogao nešto reći. No, činjenica da smo u procesu čišćenja glazbenih prava kontaktirali mnoge autore i vlasnike prava te da je reakcija svih onih koji su dosad gledali film bila u najmanju ruku pozitivna, što nas ohrabruje da pred sobom imamo čist i netendenciozan film, koji je otvoren prema različitim tumačenjima.

Činjenica je kako je glazba gotovo pa nestala iz kampanja za izbore iako je dugo vremena bila njihov važan dio. Zašto?

U predizbornoj kampanji prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata stranački skupovi, ne samo HDZ-a, postaju nezamislivi bez jake podrške pjevača i pjesme. Politička komunikacija kroz popularnu glazbu postaje sastavni dio te predizborne kampanje, kao i svih političkih predizbornih kampanji poslije toga. Da politika i šoubiznis u Lijepoj Našoj i dalje idu ruku pod ruku, da se iščitati iz brojnih videoklipova na Youtubeu snimljenih za vrijeme posljednjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora te proslave njihovih rezultata.

Jesu li pjesme iz razdoblja Domovinskog rata ipak ostavile negativnu ostavštinu?

Najrašireniji kontranarativ u hrvatskoj domoljubnoj glazbi 90-ih odnosio se na slavljenje Nezavisne Države Hrvatske, kvislinške tvorevine za vrijeme 2. svjetskog rata, kao izraza hrvatske državnosti i podrazumijevanje Hercegovine, regije u susjednoj BiH, kao integralnog dijela Hrvatske. Taj kontranarativ je tijekom rata cvjetao na crnom glazbenom tržištu i lokalnim radiostanicama. Međutim, s takvim pjesmama put do publike nisu tražili samo anonimni pjevači, nego su s njima koketirali i poneki etablirani izvođači. Zanimljivo je također i to da one službene, politički korektne pjesme često koriste zapadnjački ritam i melodiju, dok, s druge strane, one alternativne, osim što su nerijetko agresivnije u svojoj poruci, koriste često sedamosminski takt, koji ima jaku “istočnjačku” asocijaciju, odnosno karakterističan je za Balkan. No, svejedno, to im nije smetalo da u ratu budu doživljene kao hrvatske. Dovoljno je bilo izvući samo jedno njihovo značenje, odnosno čuti njihovu političku poruku. Međutim, u to doba čak su i službeno prikladne pjesme mogle poprimiti neželjeno značenje. Pjesma “Čekam te”, u izvedbi zagrebačkih glumica, primjerice, imala je poželjne stihove, ali diskutabilnu melodiju, pjesmu “Lili Marleen”, njemačku ljubavnu pjesmu popularnu za vrijeme Drugog svjetskog rata pa je državni mediji nisu bezrezervno prigrlili.

Na kojoj su razini spotovi? Neki su, čini se, napravljeni samo da bi se pjesma mogla vrtjeti i na TV ekranima.

Bilo je to vrijeme kad se glazbeni spot mogao lako “ušuljati” i u Dnevnik HTV-a. Tad je to bilo društveno potrebno, ali i prihvatljivo. “Stop the War in Croatia”, “Kreni, gardo”, “Moja domovina”, “Zbogom, Jugoslavijo”, “Danke Deutschland”, samo su neke od pjesama koje su imale premijeru u središnjoj informativnoj emisiji javne televizije u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme prijeke komunikacijske potrebe za njima. Na primjer, opsada Vukovara bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Kad je trebalo objaviti potresnu vijest da je “hrvatski Staljingrad” najzad pao, na HTV-u su razmišljali kako gledatelje emocionalno pripremiti na najgore. Kao i mnogo puta do tada, umjesto riječi pustili su pjesmu. U toj prilici teren je pripremila pjesma “Vukovar, Vukovar” Zlatnih dukata. No, bilo je slučajeva koji su tražili brzu uredničku reakciju pa se nije provjeravala glazbena kvaliteta ili politička poruka pjesme, nego se domoljubni glazbeni spot davao u izravno emitiranje. O tome svjedoči u svojoj autobiografiji i Miroslav Lilić, direktor programa HTV-a 1991. i 1992. godine.

Ne čini se da i danas ima zanimanja za domoljubne pjesme iako su teme iz tog razdoblja i dalje vrlo aktualne. Zašto je tako?

Njihova političko-komunikacijska uloga bila je najznačajnija tijekom Domovinskog rata, ali se čak i poslije glazba koristila kao podrška određenim ideološkim ciljevima, kao što su rješavanje neizvjesnosti oko istočne Slavonije, uzdizanje Tuđmanova doprinosa, vojno prisustvo u društvu i sl. Nakon dolaska međunarodne zajednice i slabljenja ratnog djelovanja, jenjava i domoljubna glazbena produkcija i homogenizacija u Hrvatskoj. Tekstopisci sve otvorenije počinju pisati o društvenim problemima koji ih okružuju, pretvorbi, privatizaciji, tranziciji. No, za nacionalne i državne praznike, kao i u političkim kampanjama te pjesme ponovno “oživljavaju”. Iz prošlosti se rijetko kada uči i umjesto da nam ona bude, kako nas jedna mudra izreka uči, učiteljica života, ona je, kao što je jedan lucidan sugovornik nedavno u emisiji “Hrvatski velikani” Roberta Knjaza ustvrdio – “majka ponavljanja”. Vidi se to i na našoj opsesiji Drugim svjetskim ratom i politizacijom nedavne prošlosti koje nas stalno guše i izazivaju podjele u društvu. To je korisno političkim strankama, ali pogubno za društvo koje želi biti progresivno i ići naprijed. 

Komentara 18

DU
Deleted user
11:42 26.07.2017.

Politizacija nedavne prošlosti? Ovaj podmukli interview je upravo to.

Avatar nathanael.opet
nathanael.opet
11:56 26.07.2017.

još jedan perfidan pokušaj da se pljune na domovinski rat i sve ono što je imalo pozitivno a vezano uz njega.... sad smetaju i domoljubne pjesme... producent filma - puhovski ... ?!... znači anti-hrvatsko i prikriveno jugo-fašističko smeće.... inače, ne pada autoru, a ni producentu, propitati recimo pjesme o ljubičici bijeloj i nikoletini bursaću... to su bile umjetničke visine... pljuc!

DU
Deleted user
12:33 26.07.2017.

Ako niste uspjeli naci u arhivi, koja je gle cudom razasuta, evo jednog stiha: ...kreni Gardo, bandu gazi...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije