Festival Queer Zagreb ove godine slavi 20 godina umjetnosti, ljubavi i aktivizma. Jedan je to od najsubverzivnijih festivala koji je uveo "queer" u naše živote i rječnike i nastajući u nimalo gostoljubivoj društvenoj klimi ranih 2000-ih dao glas onima drukčijima i marginaliziranima. Prva izdanja poslovično su pratili prosvjedi, koji su, dok se nisu ispuhali i zamrli, u briljantnom potezu postali i službeni dio programa otvaranja. Danas je, velikim dijelom upravo zahvaljujući Queeru, njegovim organizatorima Udruzi Domino i njihovu neumornom umjetničkom aktivizmu, situacija ipak nešto drukčija, društvo je otvorenije i lakše se diše. A svoju će veliku obljetnicu, uz proljetni festivalski termin od 24. do 28. svibnja, slaviti cijele godine. Kako je tih dvadeset godina izgledalo otkad je prvi put zasanjao Queer Zagreb i što nas očekuje sada, ispričao nam je njegov umjetnički direktor Zvonimir Dobrović.
Dvadeset godina Queer Zagreba! Prvo što moram reći je - čestitam. Kada ste počinjali, jeste li mogli zamisliti da će se on prometnuti u ovo što je danas?
Kad sam pokretao Queer Zagreb, koji se umjetnošću, teorijom i aktivizmom bavi seksualnim, rodnim i mnogim drugim marginama u društvu, a naše je društvo (tada još i više bilo) opterećeno tradicijom, religijom i patrijarhatom, okolnosti nisu dale naslutiti dugoročnost. Ipak, pokazalo se da u našoj zemlji ima mnogo margina te da je sudbina svake margine slična bez obzira na to zbog čega se na njoj nalazite – seksualnosti, socijalnog statusa, razine obrazovanja, boje kože itd. Odnosno, u Hrvatskoj žena ne mora biti lezbijka da bi bila queer, već je u patrijarhalnom društvu poput ovog dovoljno biti, recimo, samohrana majka. Na tom tragu razmišljanja došao sam do vlastitog razumijevanja queera u njegovoj srži kao neprestanog propitivanja odnosa moći u raznim konstelacijama centra i periferije, i Queer Zagreb je zato mogao postati zaista umjetnički intrigantan, jer nadilazi klasično određivanje uglavnom kroz seksualnost.
Kako je Queer rastao i razvijao se sve te godine? Do 20. sezone uspjeli ste doći i do toga da surađujete s prestižnim Sveučilištem Yale i British Museumom, nizom međunarodnih umjetnika, proširili ste svoj utjecaj daleko izvan naše male Hrvatske...
Organski smo rasli, prepoznavali stvari koje nedostaju i onda ih pokušavali nadomjestiti vlastitim programima i aktivnostima. Nije bilo dovoljno izdavača koji bi prevodili knjige s queer temama? Pokrenuli smo vlastiti izdavački program. Filmski festivali i kina nisu prikazivali queer filmove? Pokrenuli smo mjesečni filmski program. Isto je s izložbama, istraživanjima, predstavama, partyjima, edukacijama, i tako smo malo pomalo razvili cijelu mrežu manjih programskih segmenata što nam je omogućilo suradnju s najrazličitijim domaćim i inozemnim institucijama. Ove godine jako se ponosimo suradnjom sa Sveučilištem Yale te British Museumom u povodu 20. Queer Zagreba, ali tu su i neke pionirske i programske suradnje s Hrvatskom poštom, HRT-om, Ansamblom Lado, Etnografskim muzejom, Festivalom svjetske književnosti, Salonom mladih i mnogima drugima.
Što biste izdvojili kao svoje najveće izazove, a kojih se trenutaka najradije sjećate?
Za bavljenje izazovima s kojima sam se susretao kad sam pokretao ovu manifestaciju presudne su bile mladost, naivnost i neiskustvo, jer su mi baš te moje tadašnje osobine pomogle da naprosto ne prepoznajem količinu problema koju pokretanje takvog subverzivnog festivala u Hrvatskoj za sobom poteže, a kad ih već nisam prepoznao, nisam se njima ni zamarao. Ono što sam znao jest da je festival poput Queer Zagreba jednostavno potreban. Tek kasnije sam se suočio s time što zapravo znači propitivati heteronormativnost u vrlo jasno postavljenom kanonu tranzicijskog društva kakvo je hrvatsko tada bilo. Upravo zato mi je danas važno znati da mladi ljudi moraju dobiti priliku ostvarivati svoje projekte i ideje, jer donose zaigranost i onu dobru ludost koje s godinama i iskustvom ponekad nestaju i ne usuđujemo se više raditi neke stvari na koje smo u mladosti bili spremni. Najradije se, stoga, sjećam onih projekata koji su nekome bili bitan korak naprijed u njihovu radu ili nekoj vrsti osobne emancipacije. To je zapravo svrha svakog produkcijskog i umjetničkog posla na razini zanata. Ako ćemo isti princip primijeniti i mnogo šire od toga, onda uvijek moramo paziti da se na razini kulturnih politika i praksa razmišlja generacijski, da se svjesno uvode promjene u institucije, da se napravi mjesta za nove ideje i nove ljude. Tu još trebamo u cijelom kulturnom sektoru mnogo naučiti i napraviti jer taj propuh promjena slabo puše.
Koliko su se situacija i društvena klima od tada promijenile po pitanju queera, seksualnih manjina i ljudskih prava? Prosvjeda barem, koliko vidim, danas nema.
Mnogo se toga promijenilo u ova dva desetljeća i velik su posao LGBTIQ aktivističke i ljudskopravaške organizacije napravile zakonodavno te edukacijom građana, samih manjina te nadležnih institucija. No, priroda je svakog aktivizma kontinuirani rad, jer se razne slobode vrlo lako mogu izgubiti, u praksi zanemarivati ili jednostavno sve više kršiti. Zato neprekidno moramo raditi na osvještavanju svojih stavova ili predrasuda te biti otvoreniji prihvatiti različitost, jer svatko u određenim novim ili promijenjenim okolnostima može vrlo lako biti u poziciji da je odjednom manjina.
Prema vašem skromnom mišljenju - koju je ulogu sam Queer sa svojim neumornim umjetničkim aktivizmom odigrao u tim promjenama?
Umjetnost je u takvim promjenama neopisivo važna jer može komunicirati s velikim brojem ljudi kojima ilustrira drukčije perspektive i poglede. Umjetnost nam nudi iskustva drugih s kojima se možemo poistovjetiti ili ih bolje razumjeti, a upravo je to temeljni uvjet one promjene kakvoj težimo dugoročno kad govorimo o boljoj, otvorenijoj i sigurnijoj društvenoj klimi. Zato mislim da je važno da nas umjetnost prati što više u životu, jer nas posredno čini i osjetljivijim ljudima, a onda i boljim sugrađanima.
Kako ste preživjeli ove, već dvije, pandemijske godine koje su žestok udarac zadale posebice kulturnoj sceni?
Pregazio nas je čitav spektar emocija tijekom ove pandemije, kao i sve, pretpostavljam, koji djeluju u ovom našem sektoru. Nažalost, pandemija je ukazala na mnoge manjkavosti u našem kulturnom sustavu, prije svega na nejednakost pozicija i nejednakost pristupa podrškama koje su bile na raspolaganju. To su sve ponovo i naglo otvorena pitanja na koja dosljedna kulturna politika treba odgovoriti i kojima se treba ozbiljno pozabaviti, želimo li imati snažnu i progresivnu umjetničku scenu. To je rad za koji je prije svega potrebna odlučna politička volja.
Možete li nam otkriti i što nas sve očekuje u ovoj slavljeničkoj godini? Da se počnemo veseliti i 21. sezoni?
Prije nego što uopće pomislim na sljedeću, 21. sezonu, posvećeni smo potpuno ovogodišnjem programu koji traje od siječnja do prosinca i uključuje stotinjak suradnika. Naši su programi često bili tematski postavljeni, a jedna od tema kojom se bavimo ove godine je etno queer – istražujemo što je to začudno i pomaknuto u domaćem folkloru i narodnoj tradiciji, a na koncu, i red je da se nakon dvadeset godina konačno bavimo queerom u hrvatskoj baštini. Zatim, ugostit ćemo predstave domaćih te umjetnika iz Argentine, SAD-a, Portugala, Italije, Njemačke i Francuske, a sve zaokružujemo filmskim programom u Zagrebu i po ljetnim kinima na Jadranu te likovnim, glazbenim, konferencijskim, izdavačkim programima čije ćemo detalje objavljivati kvartalno. Najavio bih neke od domaćih umjetničkih i autorskih imena koja će biti dio obljetničkog Queer Zagreba: Sanjin Kaštelan, Denis Butorac, Dunja Prostenik Niemčić, Betina Ilić Grički, Aneta Vladimirov, Porto Morto, Bruno Isaković, Nataša Rajković, Anica Tomić, Jelena Kovačić, Igor Zenzerović, Lala Raščić, Sanja Tropp Frühwald, Nikolina Židek, Željko Luketić, Jovana Lukić, ZborXop, Zbor Domaći gosti.
