“Pitanje oprosta nije pitanje za književnost. Time se moraju baviti neki drugi”, rekao je ruski književnik Sergej Lebedev na okruglom stolu pulskog sajma knjiga posvećenom figurama oprosta i sjećanja. Lebedevu je Fraktura objavila roman “Granica zaborava” koji tematizira gulag. Lebedev je i novinar koji misli da je jako važno pisati o sadašnjosti te da književnici u svojim djelima ne bi trebali pisati samo o prošlosti, jer je sadašnjost odraz prošlosti.
“Treba pisati o onome što se danas događa. A to je i te kako opasno jer tu postoje granice iza kojih te čeka smrt. Svi to znamo”, rekao je Lebedev, koji misli da je tematika holokausta i dalje vruća, a da je u slučaju tema o gulagu bolje rečeno da je ta tema “zaleđena”, kao što su zaleđena i sjećanja o njoj.
Guzel Jahina ruska je književnica kojoj je Hena com upravo objavio roman “Volgina djeca” za koji je autorica prije tri dana dobila rusku prestižnu nagradu Velika knjiga. Tu je nagradu Guzel osvojila i prvim romanom “Zulejha otvara oči” (također ga je objavio Hena com). Za nju su teme o patnjama iz prošlosti i te kako vruće.
“Ruska je književnost danas prepuna tema iz tog razdoblja sovjetskog života. I na hrvatski su prevedeni autori poput Jevgenija Vodolazkina i njegova ‘Avijatičara’ ili Ljudmile Ulicke i romana ‘Ljestve Jakovljeve’. Pišući knjige o povijesti, mislim i o 12,5 milijuna života koji su stradali u građanskom ratu koji se dogodio prije gulaga, ali i o dvije velike gladi od kojih je prva uzela devedeset milijuna, a druga četrdeset milijuna ljudi. Takve traume nemaju prekida i one su vruće”, rekla je Guzel Jahina u Puli.
“U mom prvom romanu ‘Zulejha otvara oči’ pisala sam o seljacima koji su nasilno raseljavani u Sibir. U drugom romanu pisala sam o Nijemcima koji su živjeli uz rijeku Volgu, a mnogi su od njih trpjeli deportacije. U tom sam se romanu bavila i likom Staljina. Razmišljala sam o tome što se događalo u njegovoj glavi. Mislim da mi u 21. stoljeću moramo znati što se događalo u prošlosti”, rekla je Guzel čija je Zulejha, nastala po liku njezine bake Tatarke koja je bila preseljena u Sibir, tek u Sibiru doživjela oslobođenje od patrijarhalnih stega.
“Ljudi su s različitih pozicija kritizirali moje romane, no ja se s kritikama mirno nosim. Neki su, tako, tvrdili da na nedopušten način beletriziram represiju. A meni su u prvom planu bile osobne priče, bilo da se to odnosi na Tatarke, pripadnike seljačke klase ili povolške Nijemce”, objasnila je Guzel moderatorici programa Ivani Peruško Vindakijević.
Austrijska književnica slovenskog podrijetla Maja Haderlap rekla je da današnji pisci nemaju problema s cenzurom (govoreći, naravno, iz austrijskog iskustva), ali imaju problema s autocenzurom pri biranju tema o kojima pišu.
“Naknadna cenzura napisanoga ne postoji. Ali tu je pitanje ekonomske cenzure, dakle pitanje kako će literarni krugovi reagirati na temu vašeg djela. Hoćete li se izblamirati ako pišete o nekoj temi. Pri tome smo jako skloni autocenzuri”, rekla je Maja Haderlap kojoj je Disput objavio roman “Anđeo zaborava” u kojem se baka pripovjedačice prisjeća i svog logorskog iskustva iz Ravensbrucka.
Autor dokumentarnog filma “Crveno stoljeće” Marko Stričević posjetiteljima pulskog sajma ekskluzivno je prikazao nekoliko kadrova svog dokumentarnog filma čiji je radni naziv “Valter u Sibiru”, u kojem se bavi malo poznatim Titovim boravkom i Sibiru.
“Mislim da se svi slažemo da je Tito povijesna osoba koja je najviše utjecala na naše živote u 20. stoljeću. Baveći se Rusijom, došao sam do podatka da je Tito punu godinu dana proveo u jednom zabačenom selu u Sibiru gdje ga je od nedaća čuvalo pleme Kirgiza. Navodno je Tito bio pod zaštitom jednog bogatog čovjeka, a tamo je naučio i njihov jezik. Mene je zanimalo postoje li danas ikakvi tragovi Titova boravka u tom selu te sam odlučio snimiti dokumentarac o tome. U tom selu Tito se upoznao i sa svojom prvom suprugom Pelagijom Belousovom koja je tada imala četrnaest godina. Oni su se vjenčali kada je ona imala šesnaest godina, vjerojatno zato što je bila trudna, ali dalje neću nastaviti govoriti da ne upadnem u potpunu tabloidizaciju”, rekao je Stričević koji je trenutačno u potrazi za producentima ovog filma.
Zanimljivo, prije okruglog stola o oprostu, u Puli je predstavljena i knjiga Hrvoja Klasića “Mika Špiljak, revolucionar i državnik” koju je objavila Naklada Ljevak, a čija je tema Mika Špiljak, postolar koji je bio prvi zagrebački gradonačelnik nakon Drugog svjetskog rata te predsjednik hrvatske Vlade i Saveznog izvršnog vijeća, a u svojim fotoalbumima ima fotografije susreta s papom Pavlom VI., Reaganom, Bushom, De Gaulleom...
“Bez obzira na to što mislili o njemu, Špiljak je sa svjetskim državnicima razgovarao potpuno ravnopravno. Oni su ga pitali za stavove Jugoslavije o situaciji u Vijetnamu, Iranu, na Kubi. Bio je priman u Bijeloj kući. A danas se Kolinda slika pred ogradom te iste Bijele kuće. Jugoslavija je nekada bila subjekt svjetske politike, a Hrvatska više nije ni njezin objekt. Treba reći i da je kao predsjednik SIV-a u Beogradu Špiljak živio kao podstanar koji je plaćao čak i najam namještaja. Bio je entuzijast. A svi današnji naši političari, bez obzira na to što su demokratski izabrani, odmah bi napustili svoje funkcije kada bi im netko zagarantirao tri, četiri puta veće plaće”, rekao je profesor Klasić.•
Onaj tko je oblikovao povijest, oblikuje i sadašnjost. Tipovi poput Klasića najbolje pokazuju koliko je štetan izostanak lustracije.