Velom tajne i danas su obavijene okolnosti pod kojima je vrlo vrijedan ciklus grafika talijanskog bakropisca Giovannija Battiste Piranesija (1720. – 1778.) završio u depoima sisačkog Gradskog muzeja. No, kako sada tvrde u toj ustanovi – to će se pokušati saznati sada kada su grafike prvi put izašle pred oči javnosti.
Riječ je o ciklusu “Imaginarne tamnice” iz 1761. godine koji je u Gradski muzej Sisak stigao šezdesetih godina prošlog stoljeća. S obzirom na to da je rije?? o iznimno dragocjenim grafikama, u Muzeju misle kako je riječ o donaciji, ali tko je donator – nije zapisano!
No, zahvaljujući tom anonimnom donatoru prvi put u samostalnoj Hrvatskoj izložene su najpoznatije grafike kultnog Piranesija, majstora bakropisa.
Umjetnik i fantazist
– Uza sve svoje osobenosti stila, on je jedan od najvećih bakropisaca i grafičara svojeg doba, ali i općenito u povijesti umjetnosti – kaže nam Iskra Baćani, viša kustosica Gradskog muzeja i autorica izložbe koja je do 15. listopada postavljena u utvrdi Stari grad.
Izloženo je 16 grafika, cjelokupno drugo izdanje Piranesijevih tamnica nastalo 1761. godine. Ovo izdanje nešto je bogatije od onog prvog iz 1745., koje je imalo 14 listova. No, i to je dalje iznimno vrijedno. Primjerice, prvo izdanje “Imaginarnih tamnica” prije koju godinu u aukcijskoj kući Christie’s prodano je za 450.000 eura. Prije samog izlaganja sisačke su grafike prošle i restauraciju, a zatečene su u iznimno dobrom stanju s obzirom na to da 50-ak godina na njih nitko nije obraćao pozornost te s obzirom na to da se grafike moraju čuvati u posebnim uvjetima.
– Izložene grafike prikazuju njegove zamišljene fantastične tamnice, zatvorene, komplicirane prostore u kojima se očitava njegova cjeloživotna inspiracija antičkom arhitekturom. To su konfuzni prostori, nepovezana i beskonačna stubišta, golemi monumentalni stupovi... U takvo okruženje Piranesi stavlja sitne ljudske figure tako da ti prostori djeluju još monumentalnije. To je preslik njegove tadašnje depresije i psihičke nestabilnosti te su raritet u njegovu opusu – kazuje nam Iskra Baćani.
Raritet su jer je Piranesi poznat po svojoj arhitekturi, bakropisima antičkih građevina koje čine glavninu njegova opusa.
Piranesi je izučio za arhitekta kod svog ujaka graditelja, dok ga je brat redovnik “zarazio” ljubavlju prema antici i antičkoj arheologiji i arhitekturi. Stoga su njegove grafike ponajprije usmjerene prema antici.
– No, Piranesi je fantazist. Svi njegovi idejni arhitektonski radovi su grandiozni, utopijski, monumentalni, zapravo neizvedivi u to vrijeme sredine 18. stoljeća, a on će s vremenom shvatiti kako ne postoji mecena poput nekadašnjih rimskih careva koji bi njegove vizije pretočio u stvarnost. Ta spoznaja, u kombinaciji s novčanim problemima, bacit će ga u depresiju, koja će rezultirati ciklusom bakropisa “Carceri d’Invenzione” (“Imaginarne tamnice”) – kazuje nam autorica izložbe.
Stoga se na grafikama i vidi taj izraziti očaj ljudskih figura i klaustrofobija. Lanci, sprave za mučenje, bolni izrazi lica – to samo dodatno naglašavaju.
– Međutim, Piranesijev slikarski senzibilitet, maestralno vladanje volumenom, tonom, svjetlom i sjenom te prostornim odnosima, u njegovu opusu ovome ciklusu daje posebno mjesto i značenje eksperimenta, djelo bez premca i paralela u grafičkoj umjetnosti toga vremena – napominje Iskra Baćani.
I dok ove tamnice zauzimaju posebno mjesto u Piranesijevu opusu, dotle sam Piranesi zauzima posebno mjesto među arhitektima. Među njima on ima kultni status, neke ugledne stručne nagrade arhitekti su nazvali njegovim imenom, stoga nije ni čudo da je sisačka izložba pobudila veliko zanimanje i među njima. A vole ga oni zbog njegove opsjednutosti arhitekturom. Piranesi kontinuirano proučava djela starih majstora arhitekata koji su mu vječna inspiracija te se stoga u njegovim bakropisima vide mnogi utjecaji. Arhitekti vole i jasnoću njegovih linija.
– Vole njegov osjećaj za razumijevanje tehničke strane rimske arhitekture, rekonstrukciju, njezin smještaj u prostor u kombinaciji sa sposobnošću imaginacije – napominje Baćani.
Vole ga i darkeri
I njegova znanja s područja povijesti i arheologije te osobno sudjelovanje u nekim važnima arheološkim istraživanjima antike u to doba, poput onih u Pompejima ili Hadrijanovoj vili u Tivoliju, dovest će i do toga da Piranesi postane važan povijesni izvor. U svome ciklusu grafika od 252 table, nazvanom “Rimske starine vremena Prve Republike i Prvih careva”, gotovo faksimilski prenosio je sve spomenike koje je vidio u Rimu i okolici i sve predmete iz raznih zbirki koje je mogao vidjeti u Rimu, što je neprocjenjiv izvor i za arheologe i povjesničare.
– Njegov smisao za detalje doveo je do toga da je zabilježio do savršenosti te antičke spomenike i ostatke” – napominje Iskra Baćani, i sama arheologinja te povjesničarka umjetnosti. Stoga, dakle, Piranesija vole i arheolozi, a vole ga i pripadnici supkulturne skupine – gotičari, tj. darkeri.
Njihova ljubav prema Piranesiju dolazi upravo preko “imaginarnih tamnica” i atmosfere koje proizlaze iz njih.
U Sisku izložen ciklus bio je inspiracija i popularnom njemačkom piscu Kaiju Meyeru za svoju knjigu „Dedalova kuća“. Za zaplet ovog kriminalističkog romana s elementima fantastike, u maniri “Da Vincijeva koda”, poslužile su upravo Piranesijeve tamnice na kojima se mnoštvo crta i detalja može proučavati satima...
Iako je u jednom trenutku zapao u financijske probleme, Piranesi je zapravo živio u zlatno doba bakropisa i grafike. Kako se u to razdoblje klasicizma i neoklasicizma vraća interes prema antičkoj arhitekturi i samoj antici, Rim postaje praktički i turistička destinacija za brojne Europljane koji, potaknuti tom novom modom prema antici, idu ciljano prema Italiji vidjeti antičke ostatke. Tada kupuju i suvenire, a Piranesi jedno vrijeme jako dobro živi od malih grafika veduta Rima. Tim novcem financira svoje veće bakropise i cikluse.
Tu komercijalnost Piranesi iskorištava i s tamnicama jer nakon prvog izdanja s 14 grafika, drugo izdanje ima dvije nove, tako da oni koji su kupili prvo izdanje moraju kupiti i drugo.
Kako je cijeli svoj život posvetio antici i Rimu, takva mu je bila, spominje se, i smrt.
– Umro je u Rimu, a kažu da je umro u bolesničkoj postelji i da je odbio i doktora i liječničku pomoć, već je u zadnjim danima samo poželio da mu donesu tiskanu rimsku povijest da čita. Tako da je i otišao s ovoga svijeta u duhu umjetnosti koju je volio te rimske povijesti koja je obilježila cijeli njegov životni put i opus – zaključila je Iskra Baćani.
No, kako Piranesi za života nije imao mecenu, ostaje istražiti i vidjeti tko je mecena grada Siska, misteriozni neznanac koje je tom gradu podario Piranesijevo impresivno umjetničko blago.
