Festival svjetskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih, sinoć otvorila je plesna predstava "FUCK ME" Marine Otero, argentinske umjetnice s madridskom adresom. Višestruko nagrađivani rad s kojim je Otero obišla svijet dio je njezina "beskonačnog projekta" o vlastitom životu, temeljenog na davnom paktu koji je sklopila sama sa sobom – da će cijeli svoj život pretvoriti u umjetničko djelo. Počela je stoga "Recordar para Vivir" ili "Sjeti se živjeti", projekt koji će biti dovršen tek onog dana kada umre.
– Možda to zvuči narcisoidno, ali ne budem li ja govorila o sebi, tko će? Kada sam sebe osvijestila kao osobu, a zatim i kao umjetnicu, počela sam tražiti odgovore na pitanja poput "zašto baš ja?", "zašto baš tu?" i "s kojim razlogom sam ja ovdje?" Željela sam izaći iz sebe i pogledati se kao da sam netko treći i osjećam da ću ako ne dobijem odgovor na ta pitanja, morati umrijeti, da neću moći nastaviti dalje – kazala nam je Otero u razgovoru uoči hrvatske premijere predstave "FUCK ME", temeljene na dijelu njezina života obilježenog teškim zdravstvenim problemima, oporavku od ozljede kralježnice, operacijama i hospitalizacijama, godini koju je gotovo pa nepokretna provela po bolničkim sobama. U tim trenucima nastala je i ova predstava, koju Otero tada sama, zbog ozljede, nije mogla otplesati. Stoga, koncipirala ju je tako da, dok ona publici pripovijeda o sebi, oko nje – odnosno nju, njezin život i njezinu priču – pleše pet golih muškaraca.
– Oduvijek sam sebe zamišljala usred pozornice, kao heroinu koja se osvećuje svima, za sve. Ali moje tijelo nije moglo izdržati toliko borbe. Danas prepuštam svoj prostor izvođačima. Želim vidjeti kako posuđuju svoje tijelo mojoj narcisoidnoj ideji. Namjerno sam odabrala da me u predstavi predstavljaju muškarci. Od najranijeg djetinjstva u mom životu bio je prisutan element mačizma. I u mojoj obitelji odnosi su bili vrlo patrijarhalni, arhetipski, a dok sam odrastala, u svojim vezama s muškarcima gotovo uvijek našla bih se u podređenom položaju, što me dugo mučilo. Željela sam to istražiti. Zašto mi se to događa? Zašto me privlače baš takvi muškarci? Kada sam odmotala svoj "intimni tepih" i počela režirati ovu predstavu, poželjela sam jednom vidjeti kako je to biti iznad, kakav je to osjećaj imati moć. I našla sam se u poziciji da ja imam moć nad muškarcima koji plešu za mene. Oni su sada u podređenom položaju. Mogla bih to nazvati i svojevrsnim malim činom osvete – kaže.
"FUCK ME" se među ostalim dotiče i problematike transgeneracijske traume, jer Otero direktno povezuje svoju fizičku ozljedu i bol sa psihičkim ožiljcima nastalima tijekom mračne povijesti njezine obitelji za vrijeme argentinske vojne diktature. Njezin djed bio je, naime, u to vrijeme agent mornaričke obavještajne službe, ali u obitelji je o tome vladao zavjet šutnje, a djed je svoje tajne ponio u grob. Svaka obitelj u Argentini, objašnjava nam, ima svoj kompleksan odnos prema godinama diktature, a nove generacije pokušavaju iznaći način kako se nositi s tim mučnim nasljeđem.
– Kada sam počela istraživati povijest svoje obitelji, te silne tajne, šutnja i skrivanje na koje sam naišla, ta tuga i stres, paralizirali su me. Psihička trauma postala je fizička i tada mi se dogodila ozljeda. Uspjela sam to izdržati uz pomoć obitelji, prijatelja i ljudi koji su me okruživali. Bila sam poput epicentra, Sunca oko kojeg se sve vrtjelo, ali ostala sam sasvim bez snage i životne energije. No bol koju sam tada osjetila bila je toliko jaka da je na neki način postala prekretnica u mom životu. Mislim da me upravo to i natjeralo da stvorim ovu predstavu, jer sam se osjećala kao da imam još toliko toga za reći. Dogodilo se nešto paradoksalno, ta bol koja me na početku toliko imobilizirala otvorila mi je nova vrata, iz nje se rodilo nešto najbolje i najkvalitetnije što sam ikada do tada napravila. Danas, nakon što sam se oporavila, shvaćam da me to iskustvo promijenilo tako da sam postala opsjednuta vremenom. Naučilo me da cijenim svaki trenutak – zaključuje Otero.
