U Teatru &TD u utorak premijerno je prikazana drama “Hiromi”, autorski projekt glazbenika, dramaturga i redatelja Vida Adama Hribara. Neobična predstava o tri generacije muškaraca jedne obitelji u koju ulazi apsurdno-disruptivan element u liku japanske pijanistice Hiromi nastala je u koprodukciji Radio Teatra i Teatra &TD, a u njoj igraju Rea Bušić, Silvio Mumelaš, Vedran Živolić i Matija Čigir.
“Hiromi” je drugi Hribarove dramske trilogije, koja započinje s “Nikaragvom” koja je svoje scensko čitanje doživjela u Zagrebačkom kazalištu mladih, a završit će se “Narančastom”, koja je u nastajanju.
- Iznimno mi je drag žanr obiteljske drame, pogotovo američke građanske drame poput "Tko se boji Virginije Woolf", a s druge strane inspiriran sam i svojevrsnom kapitulacijom drame i jezika, Čehovom i Beckettom. Zanimljivo mi je bilo istraživati kako obitelj kao koncept - ne u tradicionalnom, već u sociološkom smislu - danas pomalo odumire. Na neki način prvo je umro javni prostor, a onda i obiteljska dnevna soba koja kao intimni forum nestaje s tehnologijom i brigama suvremenog društva zbog kojih svi, zatvoreni u sebe, dekoncentrirani i neprisutni gubimo sposobnost povezivanja i raspoznavanja zajedničkih nevolja, melankolija i sentimenata - govori nam Vid Adam Hribar.
I dok je njegova "Nikaragva" punokrvna obiteljska drama, u kojoj su jezične igre i koketiranje s apsurdom pomno dozirani, “Hiromi” sve to odvodi korak dalje. Predstava prati muški generacijski trojac - djeda, tatu i sina - koji sele u novo kućanstvo s japanskom klaviristicom Hiromi, očevom novom životnom suputnicom. I dok je otac na svom novom početku, sin nastalo stanje stvari odlučno odbija, a djed je pak u svemu tome procvjetao, bacivši televizor, počevši učiti strane jezike i živjeti “u trenutku”.
- Otac se ponovno oženio i sin sada živi s maćehom. Kao što su svakom djetetu očuh ili maćeha neko novo, strano tijelo, odlučio sam taj koncept odvesti do krajnjih granica, u nešto što je nama najstranije od svega, Daleki Istok koji percipiramo kao nešto iznimno udaljeno i egzotično. U predstavi poigravamo se sa stereotipima Japana, moglo bi se reći i na dosta politički nekorektan način. Koketiramo sa zenom, noh teatrom, haikuom, aikidom... No, želim naglasiti da to nije prava slika Japana. To je ono što mi na zapadu o njemu mislimo, pretpostavljamo i kako ga interpretiramo, pri čemu zapadne interpretacije općenito iskrivljavaju razne istočnjačke prakse, koristeći ih u prilog nabildavanja ega i smisla kojim smo kao kultura gotovo pa opsjednuti. Bez povjerenja i vjetra u leđa koje nam je kazalište &TD omogućilo, ovako hrabar i izazovan autorski izlet ne bi bio moguć - ispričao nam je Hribar.
A kako izgleda ova uvrnuta i izokrenuta obiteljska drama, imamo priliku pogledati ponovno u Polukružnoj dvorani Teatra &TD 13. i 14. studenog.
