“Mnoge su stvari užasne, no ništa nije užasnije od čovjeka” slavna je rečenica starogrčkog dramatičara Sofokla. Rečenica iz “Antigone”. Misao je to koja na mnoge načine vješto sažima stavove filozofa, sociologa i polemičara Slavoja Žižeka. A njegovu smo “Antigonu” vidjeli, s mjesec dana zakašnjenja (zbog ozljede tumača glavne uloge Mislava Čavajde u prometnoj nesreći) na sceni HNK Zagreb, kazališne kuće po čijoj je narudžbi Žižek napisao svoj prvi dramski tekst.
Trostruki život i tri moguća kraja
Dubravka Vrgoč, intendantica HNK Zagreb, u svom tekstu u programskoj knjižici predstave svjedoči kako je upravo “Antigona” bila jedna od njezinih prvih narudžba, još 2014. kada je tek preuzela ravnateljstvo središnje kazališne kuće, prije nego što je Žižek gostovanjem na sceni tog kazališta, u sklopu programa Filozofskog teatra, postao predvodnik novog fenomena. Za njegova se gostovanje, naime, zbog golema interesa publike, u kazalištu ne traži stolica više, već molekula kisika više.
Bilo je tako i na premijeri “Antigone”. Svi su odmah željeli vidjeti što nam taj filozofski cinik i razbijač mitova poručuje kroz djelo nastalo pet stoljeća prije Krista. On je svoju “Antigonu” podnaslovio ”Trostruki život Antigonin” i publici nudi čak tri moguća kraja drame.
Nema ovdje sretnog kraja. Zna to Žižek, čak i u filmiću kojim se obraća gledateljima to jasno govori: “Sretan kraj nije onaj u kojem nitko ne umire.” Prvim svojim krajem Žižek slijedi Sofokla, Antigona je mrtva, ali Zbor veliča njezine poteze, moral, hrabrost... Drugi Žižekov kraj pokazuje njezinu pobjedu: Kreont je popustio, njezin je brat pokopan, njezini su principi pobijedili. Zbor tada kaže: “To su povlastice moćnika, mi obični ljudi platit ćemo to bijedom i novim ratom.”
U trećoj mogućnosti, onoj zbog koje je ovo djelo očito i nastalo, Zbor, tj. narod preuzima vlast. Kreont i Antigona su mrtvi (u stilu samog Staljina i loza im je zatrta), a narodna demokracija više ne pita tko je bio u pravu, jesu li jači zakoni ljudi ili zakoni bogova jer važno je samo preživjeti.
Tu i takvu sliku nas samih i današnjih vremena nudi Žižek, a njemačka redateljica hrvatskih korijena Angela Richter nepogrešivo je pretvara u uzbudljivu i modernu predstavu, u kojoj Zborovođa nosi rep štakora (jer samo će oni preživjeti ljudsko bezumlje), a glas naroda Tebe stiže od glumaca vješto raspoređenih po publici. I da ne bi bilo baš nikakve zabune, nisu oni Tebanci jer ova “Antigona” počinje “Lijepom našom”.
Scenograf Peter Baur na scenu stavlja tek jednu veliku viseću staklenu kocku koja postaje mjesto Antigonina zatočenja i smrti svih glavnih junaka. Ona je tu i da zrcali lica publike u videoprojekcije autora Jonasa Linka, neke snimljene prije, a neke na licu mjesta. Kostimograf Silvio Vujičić, inače jedan od najinovativnijih i najzanimljivijih hrvatskih modnih kreatora, stvorio je nevjerojatno lijepe i učinkovite kostime, koji donose još jedan sloj ove priče; mogu biti i grčke toge i supermoderne haljine, baš kao što je svjetlucavom crnom bojom premazano Kreontovo tijelo jasna opreka bijelom tijelu njegova sina Hemona, jer zlo pri svakom svom dodiru na drugima ostavlja crni trag.
Kada Alma Prica govori publika sluša bez daha
Mislav Čavajda dominira predstavom u ulozi Kreonta, zbog ozljeda možda i malo odmjerenijih kretnji, iznova pokazuje da je kao stvoren za grčke tragedije, da se najbolje nosi s junacima koje je najteže razumjeti, nemoguće voljeti. Barbara Vicković je Zborovođa, odlična u ulozi vodiča kroz cijelu priču, Filip Vidović strastven u pokušaju da u ime ljubavi, a riječima razuma, obrani Antigonu. Luca Anić (Ismena) i Silvio Vovk (Stražar) imaju tek epizodne uloge, a u naslovnoj je Iva Mihalić, na žalost preblijeda u jednoj od najtežih ženskih, to više što ovdje uz Sofoklov nosi i Žižekov pečat. A najbolji potez glumačke podjele redateljica je povukla dajući ulogu proroka Tiresije Almi Prici jer, kada ona govori, kazalište sluša bez daha. Umjetnici tako zaista mogu reći da su publiku s riječima upozorenja poslali u noć.
A što će ljudi učiniti s upozorenjem?
Tu moć umjetnosti prestaje.
