Ako se za Splitsko ljeto, u cjelini, može konstatirati kako je tijekom povijesti stvorilo timbar festivala s dominacijom opernoga stratuma u sebi, a onda se za njegovo krilo dramskoga repertoara može nonpitijski kazati kako je ono obilježeno antičkim dramama helenističke provenijencije. I doista, u Splitu su odigrane gotovo sve klasične tragedije što čine stožernu skeletnu konstrukciju starogrčke literature.
Još u inicijalnoj godini, 1954., kad su i pokrenute Splitske ljetne priredbe, kao prva dramska izvedba na čarobnom Peristilu bit će odigrana Sofoklova Antigona, a već godinu dana potom zaigrat će i njegov Kralj Edip. I, tom nekovrsnom dramaturškom invokacijom udarit će se kurs ili rota – uz dobrodošla meandriranja u različite pravce kazališnoga govorenja – glavnog smjera kojim će se kretati osnovna programska linija ambijentalnoga teatra u Splitu.
Startna Antigona izvedena je 4. kolovoza 1954. u prijevodu Miloša Đurića, vrsnog poznavatelja antičke i filozofije i književnosti. U produkciji su sudjelovali najangažiraniji splitski kazališni umjetnici, pokretači Festivala. U prvom redu redatelj Tomislav Tanhofer, te spiritus movens Silvije Bombardelli, koji je bio skladao i scensku glazbu po kojoj je koreografiju priredio Oskar Harmoš. Decentnim, gotovo nevidljivim intervencijama u prostor Peristila, slikar Rudolf Bunk kreirao je scenografiju uglavnom se služeći, dakako, već zadanim gabaritima Dioklecijanovih graditelja. Time je, hotimično ili ne, nametnuo i nepisanu regulu po kojoj će za sve buduće scenografe ostati izazov progrediranje u spacij carske arhitekture, a da ga se pritom ne oskvrnavi i ne naruši. Kostime je izradila Inga Kostinčer-Bregovac. Naslovnu je ulogu maestralno odigrala glumačka diva Maria Danira, majka buduće splitske intendantice Mani Gotovac, prve intendantice u Hrvatskoj uopće! (I druge, kad bude izabrana na čelo riječkoga HNK Ivana pl. Zajca.) U toj su produkciji sudjelovali brojni važni artisti iz kuće, od kojih je umnogome ovisila dramska scena splitskoga Teatra tog vremena: Teja Tadić, Berislav Mudnić, braća Ivo i Andrija Marjanović, Slavko Štetić, Jugoslav Nalis, Božo Jajčanin…
Ambicija da se s grčkim naslovima nastavi uspješan hod po dramskoj autocesti Festivala, rečeno je, aktivirana je već sljedećeg ljeta. Sofoklo je adut s kojim se ide na pobjedu, pa je Kralj Edip bio logičan izbor. Pa će se, kao i u sportu, provesti model po kojem se ekipa koja pobjeđuje – ne mijenja… Sve je ostalo isto kao i kod Antigone, s tim da Teja Tadić skače u naslovnu ulogu, a kostime crta, kroji i šije najveća u tom zanatu na ovim prostorima – Jagoda Buić-Bonetti. Opet smo na Peristilu, samo što je nadnevak 13. kolovoza 1955.
Jasno, Sofoklu ćemo se vratiti i nešto kasnije, ama, zarad ljetopisnoga almanaha splitskoga kazališnog vremeplova, neka bude naznačeno i kako je u Meštrovićevu kašteletu 1956. bila izvedena Antigona, ali iz pera francuskog autora Jeana Anouilha i u režiji Vlade Habuneka. Naslovnu je ulogu tumačila Božena Kolničar.
Proći će tek nešto više od pola desetljeća trajanja Splitskih ljetnih priredbi, kad, eto ti u Splitu i Eshila. Bilo je to 13. kolovoza 1960. na Peristilu, u prilici za cjelovečernju izvedbu prilagođene njegove kvadrifore djelâ Orestija, Agamemnon, Pokajnice i Eumenide. Tanhofer će i nadalje bdjeti nad svime, uz Bombardellijevu glazbu, a već iduće sezone u Kašteletu odzvonit će Kaligula Alberta Camusa u režiji Dina Radojevića.
I dok traju, iz godine u godinu, ovi antički naslovi na otvorenim splitskim pozornicama, već u prvoj dekadi Splitskih ljetnih priredbi u gradu pod Marjanom nastanit će se i prvi komad Williama Shakespearea. Dogodit će se to u predvorju Galerije Meštrović na Mejama, kad će Tito Strozzi 12. kolovoza 1963. kreirati uprizorbu Englezova remek-djela San ljetne noći, uz onu famoznu glazbu Felixa Mendelssohna Bartholdyja. A onda već dogodine, u Podrumima Dioklecijanove palače – čiji će se kantinski lokusi kasnije u više navrata pokazati zgodnim prizorištima i za opere i za drame i za pjesničke recitale i likovne izložbe – izvankazališna ljetna scena u Splitu imat će i prvoga svojega Krležu: bit će to njegove dvije jednočinke Saloma i Maskerata. Kritika ih baš nije nešto poljubila…
Godine 1968., kad Splitske ljetne priredbe mijenjaju ime u Splitsko ljeto, na Sustipanu je redatelj Marko Fotez postavio pučki komad Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika, čije se autorstvo sa skepsom pridijeva Petru Hektoroviću. Iako su igrale i druge predstave mimo uštogljenoga kazališnoga kanona, ova je nekako baš bila zoran signal – makar već i zbog signala premijerne serioznosti – kako Splitsko ljeto ne ište biti ekskluzivnim ljetnim festivalom samo s naslovima provjerenih vrhova opće literature, nego se ovdje kani podati šansu i tematskim eksponentima što potječu s police narodne baštine i žele se infiltrirati u mainstraim kurentnih kazališnih tekovina pučkoga teatra. Tu će težnju poduprijeti i postavljanje komada Šimun Dundurilo Petra Kanavelića već sljedeće sezone, koji će na Carrarinoj poljani inscenirati Ante Jelaska, svega tri tjedna nakon što će na istom mjestu prikazati i Libar Marka Uvodića Splićanina…
Na Carrarinoj poljani opet Ante Jelaska ubicirat će i predstavu Roko I. krvolok oli Ča je život vengo fantažija (1974.), tragikomediju u dva dijela prema tekstu Miljenka Smoje. Iz ovog rukopisa nastat će bezvremenska priča o Roku i Cicibeli… U praizvedbi djela Roko I. Krvolok sudjelovao je kompletni ondašnji ansambl Drame HNK Split, u rasponu od stare garde do poletaraca čija imena i ovog časa počivaju negdje u našem sjećanju: Darinka Vukić, Andro Marjanović, Joško Viskić, Tješivoj Cinotti, Aleksandar Čakić, Jakša Zlodre, Pero Vrca, Jugoslav Nalis, Rade Perković, Josip Genda, Ivo Marjanović, Vasja Kovačić, Zlatko Fajt, Bora Glazer, Bogdan Buljan, Branko Hinković, Ratko Glavina, Ana Regio-Matić, Magda Matošić, Zoja Odak i Danči Cvitanović.
Kritičar Anatolij Kudrjavcev bio je objavio zanimljivu analizu ove premijere, u kojoj su iznesene i neke sasvim teorijske premise i dramatičarske finese: “Okoristivši se s nekoliko istinitih lokalnih anegdota i nizom tradicionalnih, gotovo folklornih likova i situacija, duhoviti splitski kozer Miljenko Smoje upustio se u dramaturšku pustolovinu koja ni njega ni bilo koga od njegovih suputnika nije daleko dovela, ali koja, istini za volju, nije ni imala pretenzija da dopre predaleko, što joj je najviše olakotna okolnost. Sigurno je, međutim, da će Smojina scenska panorama steći blagonaklonu i širokogrudnu armiju svojih vjernika, pogotovo među onima za koje je i trivijalna vulgarnost, odnosno neposredna psovka razlog za zabavu i katarzu u smijehu, iako se čini da je autor ovom prigodom donekle zapostavio svoju vlastitu, inače često lucidnu humorističnu shemu na račun pojedinih ozbiljnih socioloških sadržaja koji su uza sve isticanje, na koncu, ipak ostali perifernima. Smojina dosjetka, doduše, u dramotvoru egzistira – ponekad joj se žrtvuju cijeli prizori, koji osim nje, na svome kraju, i nemaju dramaturških funkcija. Međutim, ponavljanja i gomilanja otupljuju joj britkost, svode je na kavanski nivo estradna kozerstva, razbijaju ionako krhku dramsku konstrukciju kojoj se pojedini prizori gotovo definitivno otimaju. Osim glavnoga lika i, donekle, njegove plošne suputnice, ostala lica vrlo slabašno opravdavaju svoju prisutnost (…) Teško je zamisliti kako bi ova predstava izgledala bez Borisa Dvornika (Roko), jer se čini da je cijeli tekst pisan upravo i isključivo za njega. Dvornik ovdje uopće ne glumi, nego jednostavno postoji kao nepobitna konstanta koja određuje sve ostalo (…) Činjenica je, međutim, da uloge na koje Dvornika osuđuju, s njegovom privolom, postaju obrasci, te će se ubuduće interpretacije ocjenjivati prema stupnju približavanja ili udaljavanja od Dvornikova arhetipa. Stoga se čini da tome glumcu tekst više i nije potreban” (“Slobodna Dalmacija”, 7. VIII. 1974.).
Tijekom 70-ih godina minuloga milenija i vijeka, ljetne predstave na otvorenom dobile su još i dodatni proplamsaj, pošto je zgrada kazališta čitavu deceniju čekala obnovu nakon požara koji se dogodio na “petak 13.” veljače 1970. Hoteći ili ne, akcent je bio postavljen na ambijentalne aktivnosti (a zimska se sezona odvijala u tadašnjem “Kinu Split”, u čijem dvorištu i jesu započele Splitske ljetne priredbe izvedbom Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca). A nakon prva dva desetljeća dominacije antičkih tragedija, ovo je vrijeme kad se razvija i pučki teatar, s naglaskom na mediteranske teme navlastite dalmatinskom podneblju. Pa će dežurni propagator “domaće riči”, Ante Jelaska, oživjeti i Ribarske svađe Carla Goldonija, naravno na Carrarinoj poljani (1976.).
Vanča Kljaković također je bio jedan od nezaobilaznih rabotnika splitskoga Teatra, i on će iste 1976. godine u Meštrovićevu kašteletu premijerno postaviti uspješnicu Čovik, zvir i kripost Luigija Pirandella, za koju će lokalizirati i tekst prijevoda Dubravka Dujšina. Uz suradnicu Vidu Tućan načinit će pravu ambijentalnu predstavu, a tog će ljeta iz zimske sezone na Carrarinu poljanu prenijeti i vlastitu predstavu Šjora File Eduarda De Filippa, koja će kasnijih godina doživjeti još obnova.
Na ultimu dekade, taman prije no što će se 1980. godine u svibnju svečano otvoriti obnovljena kazališna zgrada, dogodit će se jedna od najveličanstvenijih dramskih premijera, koja je do danas u sveukupnoj memoriji ostala kao pothvat koji je teško nadmašiv. Naročito je to bilo atraktivno u to vrijeme, kad su eksperimenti s kazališnim inscenacijama više bili eksces negoli takoreći pravilo za promišljanje scenske igre i ispitivanje rastezljivosti mogućnosti kazališne poruke. Posrijedi je predstava Judita, koju je prema epu spjevanom na čakavskom jeziku iz pera Marka Marulića bio dramaturški prilagodio Tonko Maroević. S obzirom na to da u dvostruko rimovanim dvanaestercima izvornoga Marulova teksta nije bilo dovoljno dijaloške građe i inih mostova koji bi povezali dramsku radnju, Maroević je prionuo poslu i u jeziku i u duhu splitskog začinjavca… Marin Carić, Tonkov suotočanin s Hvara, osmislio je spektakularnu predstavu u kojoj je briljirao Božidar Boban kao Oloferno. Prvi dio predstave izveden je na Voćnom trgu, kod Meštrovićeva spomenika Maruliću, a onda je publika kasnije, u procesiji, odlazila do Stare vijećnice na Pjaci, te se iznova vraćala otkuda se bila zaputila. Scenograf je bio Marin Gozze, skladatelj treći Hvaranin Sandro Zaninović, a koreograf Bračanin Miljenko Štambuk.
Godina 1980. neka je vrsta prekretnice u povijesti HNK Split. Osim što je obnovljena sama kazališna zgrada, tada započinje desetljeće koje će po mnogočemu ostati upamćeno po velikim umjetničkim dosezima, širini repertoara i međunarodnoj suradnji. Kao što je na početku bila blistava ekipa stručnjaka oko Bombardellija i Tanhofera, kojima će sekundirati Tomislav Kuljiš, Marko Fotez, Nando Roje i Boris Papandopulo, tako se i sad oko intendanta Ivice Restovića stvorio nadnaravno talentirani kružok intelektualaca i umjetnika: Nikša Gligo kao supervizor glazbenog programa, njegov dramski pandan Vjeran Zuppa, te redatelj Marin Carić i dirigenti Vjekoslav Šutej i Loris Voltolini… Reprezentacija iza koje će ostati sav ovaj respekt o kojemu svi govore svih ovih desetljeća. Tada je bio angažiran kao dizajner kazališnih plakata veliki slikar Boris Bućan, čija će likovna izvedba za balet Žar ptica Igora Stravinskog doslovce osvojiti svijet! Za 29. Splitsko ljeto (1983.) napravit će i najavni plakat, kao i vizual za premijeru drame Hrvatski Faust Slobodana Šnajdera. Njegovu geniju moći će se prispodobiti jedino još frapantni kreativac Alem Ćurin, koji će kazališne plakate dizajnirati bliže našem vremenu.
Marin Carić, nakon fascinantne Judite, krenuo je izazivački i dalje, odabravši za Sofoklova Filokteta (1980.) neobični lokalitet Sturine, na stjenovitim južnim obroncima Marjana. Sav se rizik isplatio, čemu je veliki doprinos dalo i antologijski izbrušeno tumačenje naslovnog lika u osobi Josipa Gende. Spomenuti Šnajderov Hrvatski Faust (1982.) bio je smješten u kazalište i nikoga nije ostavio ravnodušnim. Glumili su Boris Buzančić, Vanja Drach, Zoja Odak, Vlatko Perković, Sava Komnenović, Ratko Glavina, Josip Genda, Božidar Alić i Neva Bulić. Voltaireova Candidea režirat će Vanča Kljaković, a glavna uloga bit će povjerena mladom Ivi Gregureviću. Igrat će i Neda Arnerić i Špiro Guberina. Zanimljiva je bila i predstava Vojna tajna Ljubiše Ristića, čiji je kreativni nestašluk tih godina plijenio pažnju i kritike i publike. Te 1983. godine Ljubiša Georgievski postavit će i Othello Shakespearea, s Miodragom Krivokapićem u glavnoj ulozi, te s Radom Šerbedžijom kao Jagom.
Olimpijska 1984. ostat će upamćena po mnogočemu: em će Marin Carić postaviti dramu Albatros Ranka Marinkovića u Visu i Komiži, na piščevu ishodišnom otoku s Perom Kvrgićem i Komižaninom Ivicom Vidovićem, em će kao dramski redatelji na Splitskom ljetu debitirati kazališni nestori Georgij Paro i Paolo Magelli (potonji je godinu prije debitirao na Peristilu, ali kao redatelj opere Nabucco). Paro će na Carrarinoj poljani postaviti dvije jednočinke pod zajedničkim imenom Farsa, Farsa, dok će u kazalištu Magelli inscenirati dramu Dantonova smrt Georga Büchnera.
I jedan i drugi, Paro i Magelli, ostavit će velikog traga na Ljetu u Splitu. Već dvije godine poslije Paro će na Peristilu postaviti Shakespeareov komad Periklo, knez tirski, a na 40. Splitskom ljetu, u Klaustru samostana sv. Ante na Poljudu, 10. kolovoza 1994. bit će premijera Lessingove drame Nathan Mudri, s Josipom Gendom i Milanom Pleštinom, te Zdravkom Krstulović i Zojom Odak, Izetom Hajdarhodžićem, eda bi već dogodine, s istom glumačkom podjelom, uprizorio i Vojvotkinju Malfešku Johna Webstera na Manastinirama u Saloni. Postavit će i Čehovljeva Galeba (1998.), te Timona Atenjanina Shakespearea (2013.). Jedina opera koju će režirati bit će Verdijev Nabucco (2003.), baš kao i u slučaju Magellija…
A veliki Magelli vratit će se u Split kad će u zaseoku Zeljovići na Mosoru režirati Euripidovu Elektru (1988.) i svega dvije godine poslije Helenu istoga dramatičara u perivoju Oceanografskog instituta na punti Marjana, sa sjajnom Mirom Furlan i nenadmašnim Mustafom Nadarevićem kao Menelajem. Pa će 2000. godine isprva izvesti Ptičice Filipa Šovagovića u dvorištu HNK Split, a u Katunarićevoj vojarni na Meštrovićevu šetalištu i Sofoklovu Antigonu s Editom Majić u glavnoj roli. Sljedeće sezone postavit će i Šovagovićev komad Festivali, eda bi zasad svoj angažman na Splitskom ljetu zaokružio ingenioznom Lizistratom u Meštrovićevu kašteletu (2022.), koja je rađena prema motivima Aristofana i Homera, Predraga Lucića i Mate Matišića.
Iako su u njegovoj bibliografiji pretežito bili operni naslovi, neka bude spomenuto kako je Petar Selem na Peristilu režirao i dramu Princ Friedrich Homburški (1988.) Heinricha von Kleista. A upravo u toj predstavi, kao asistentica redatelja debitirat će na Splitskom ljetu Nenni Delmestre, koja će tada biti desna ruka i Magelliju dok bude radio Elektru.
Nenni Delmestre sljedećih će desetljeća itekako označiti program Festivala, počevši već iduće godine sa samostalnom režijom Šimuna Cirenca Ivana Bakmaza ispred crkvice sv. Jere na Marjanu (1989.). Josip Genda, Zdravka Krstulović, Zvonko Lepetić i Božidar Boban dat će joj sjajan vjetar u karijerna jedra. A Miroslav Krleža bit će joj sljedeća stepenica, kad će premijerom Salome (1993.) otvoriti prostor Vile Dalmacije u južnoj uvali na Marjanu, nekadašnjoj “Titovoj vili”. Opet je Edita Majić bila na vrhuncu svoje interpretativne kreacije. A na istom mjestu Delmestre će izvesti Veru Baxter autorice Marguerite Duras, s divnim tumačenjima Zoje Odak i Čede Martinića. Nakon vrlo uspješne suradnje s Elvisom Bošnjakom kao dramatičarem, čije je komade Otac i Nosi nas rijeka postavila na kazališnim daskama, 1. kolovoza 2002. izvela je u vrtu Vile Dalmacija njegov tekst Idealan muž prema komadu Oscara Wildea. Igrali su Milan Štrljić, Arijana Čulina, Robert Kurbaša, Sandra Lončarić… S Marjana Delmestre seli u Veli Varoš, točnije u dvorište HNK ispred stare Plinare, gdje inscenira vlastitu dramatizaciju uspješnog romana G. G. Márqueza Pukovniku nema tko pisati (2004.). Na istom će mjestu dvije godine poslije režirati i Stoppardovo djelo Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi (2006.), a u podrumima Dioklecijanove palače Bartlettov komad Moje dijete (2009.) Zadnju zasad svoju režiju na Ljetu Delmestre je vratila u Vilu Dalmaciju, i bila je to Pommeratova drama To dijete (2013.).
Baš poput kolegice Delmestre, i Goran Golovko serijal svojih režija započeo je asistenturom, i to Eduardu Mileru u veljači 1990. godine pri radu na predstavi Trilogija o ljetovanju Carla Goldonija. I, već u sljedećem kalendaru intendant Ivo Sanader podat će budućem intendantu priliku za prvu samostalnu režiju. Bit će to naslov Mlečanka nepoznatoga autora iz XVI. stoljeća, koji će juvenilni reproduktivac iznjedriti 1. kolovoza 1991. u Muzeju grada Splita. Kasnije će, u Pastoralnom centru sv. Josipa na Mertojaku u Splitu, prirediti kazališni čin Pred zlatarnicom Karola Wojtyłe, odnosno pape Ivana Pavla II., danas sveca Katoličke crkve. Preostala kvadrifora Golovkovih režija na Festivalu bit će sazdana od dva klasičnija djela i dva kampanilistička što spadaju u epihorska ostvarenja pučkoga teatra ponikla iz najužeg indigenata. Prvo će u Vili Dalmaciji režirati Dekamerona Giovannija Boccaccia (2006.), dok će svoje dosadašnje dramsko insceniranje zaključiti diptihom Kaligula-Britanik Alberta Camusa i Jeana Racinea (2019.) na skalinadi Galerije Meštrović na Mejama. U međuvremenu, dvije lokalne teme na splitskoj čakavštini realizirat će prvotno postavivši Libar o’ libra Marka Uvodića u dvorištu HNK Split (2007.), te među borovinom na Sustipanu razigravši Smij i suze starega Splita Ivana Kovačića (2010.), što će biti možda i najbolja Golovkova scenska produkcija, svakako najdugovječnija. U zadnje doba okušava se i u opernoj režiji, pa je lani na Peristilu antejubilarno 69. Splitsko ljeto otvoreno njegovom vizijom opere Tosca Giacoma Puccinija.
Od svih redatelja koji su prodefilirali splitskim pjacetama i kaletama, marjanskim pejzažima i okolicom Solina, Kaštela, Trogira i sela i zaselaka po Mosoru, najviše iskušenja, iskušenja dovedenih do pred pucanje vizibilnih akordâ izdržljivosti izazova na pozornici, prouzročio je delikatni provokator Ivica Buljan. Bio je neko vrijeme i direktor Drame, režirao je i predstave u kući (recentna uspješnica je Crvena voda po romanu Jurice Pavičića), a svoje je krštenje na Splitskom ljetu imao za rada na predstavi Nikole Čelana Baš beton ili stupovi društva (1999.), postavljenoj u podrumima Dioklecijanove palače. To je učinio s ekipom muzičara iz danas megapopularnoga benda TBF. Pa će zatim, ulaskom u novo tisućljeće, u Domu mladih publici ponuditi svoje viđenje Senekina Edipa (2001.). A onda će na Stinicama u Sjevernoj luci u Splitu 2012. godine kreirati sjajnu (kvazi)vestern-predstavu Adio kauboju prema romanu Olje Savićević-Ivančević. U ovoj divotnoj ansambl-mašineriji sudjelovat će sav glumački potencijal Splita, uz goste Natašu Janjić, Sergeja Trifunovića i doajenku Daru Vukić, do vrlo angažiranoga kantautora Darka Rundeka.
Sumirajući sve minuciozno pregledano i harno proučeno što se u dramskom repertoaru dalo u 70 godina trajanja Splitskog ljeta – ne računajući gostovanja! – mimo ovih zajedničkih tema koje su se dijelom nizale sukcesivno slijedeći kronološki red ili se, pak, vezujući uza odabrana eksponiranija (redateljska) imena, nužno je navesti i još poneka naročita ostvarenja što su ih stvorili pojedinci, bilo da se kao autori djelâ nisu ovdje često pojavljivali, ili su ta djela predvodili umjetnici što su rijetko bili akterima na samome Splitskom ljetu.
Tako, grijeh bi bio ispustiti iz očišta dvije sasvim originalne uprizorbe Krešimira Dolenčića. Prva je bila Shakespeareov San Ivanjske noći (1992.) u Episkopalnom centru Salone, a drugi Mandragola Niccolòa Machiavellija (2003.) učinjenoj na Carrarinoj poljani. Dolenčić će biti režiser i jedne od najboljih opernih predstava zadnjih desetljeća, Hoffmannove priče Jacquesa Offenbacha, koju je postigao s dirigentom Lorisom Voltolinijem (1990.), a njegove verzije Spli’skog akvarela Ive Tijardovića već su opće mjesto u splitskoj teatraliji.
Madam Ivica Boban, u rezalištu Sveti Kajo u Solinu, 1997. godine ubicirat će Euripidovu Medeju, gdje će svoja fantastična glumačka ostvarenja oživotvoriti Milan Štrljić i Ena Begović. I, bit će to ravno desetljeće i pol nakon što će oboje realizirati pamtljive uloge u filmu Miroslava Mikuljana Hoću živjeti (1982.), gdje Ena igra gluhonijemu djevojku… Idućega Ljeta Leo Katunarić ostvarit će pamtljivoga Sofoklova Ajanta (1998.) s Gendom u središtu pažnje, a Vanča Kljaković će s Borisom Dvornikom oživjeti njegovu adaptaciju teksta Miljenka Smoje: Ja i moj mali kumpanjo (1999.) na Carrarinoj poljani.
Nakon što će ju na kazališnoj pozornici praizvesti redatelj i glumac, kazališni kritičar, teatrolog i sveučilišni profesor Vlatko Perković 1981. godine, u Dioklecijanovim podrumima na Splitskom ljetu remek-djelo Tonča Petrasova Marovića, Antigona, kraljica u Tebi, oživjet će redatelj Matko Raguž, s nenadmašnom Zojom Odak u glavnoj roli (2004.). Euripidovu Alkestidu Zlatko Sviben smjestit će u Dubravu Strane u Tugarama, dok će Oliver Frljić, protestant kazališne liturgije, u dvorištu Osnovne škole “Špinut” izvesti poput orgija kontroverznu postavu Bakhe istoga dramatičara. Ova će produkcija, s kostimom od junećeg mesa, izazvati i javni skandal fragmentima govora bivšega premijera Ive Sanadera, koje će intendant Milan Štrljić pokušati ukloniti iz predstave. Korak s antikom održat će i Dejan Projkovski, koji će Eshilovu Orestiju popeti u Sitno Gornje, otkuda se s visoka gleda na panoramu Splita.
Dodajmo kako je Elvis Bošnjak doživio praizvedbu svojega komada Rebro u Vili Dalmacija (2014.), gdje je jednu među svojim zadnjim ulogama odigrala naša diva Ana Karić. I, za kraj, dva mediteranska bisera: prvi su Goldonijeve Ribarske svađe (2009.), čiju je ćozotsku svakidašnjicu na Prvu vodu na Marjanu prenio inače filmski redatelj Vinko Brešan, a drugi je Buža Živka Jeličića (2016.), splitskog pisca i kulturnog djelatnika koji je čitav život proveo u obiteljskoj kući na pet minuta šetnje od marjanske Prve vode. Zoran Mužić ovu je filmsku adaptaciju položio u Severovu ulicu iza katedrale, a za dugovječnost predstave bili su zaslužni sjajni protagonisti Joško Ševo i Trpimir Jurkić, te Snježana Sinovčić Šiškov i Ksenija Prohaska.
I opet, kao i u slučaju prethodne sinteze kad je bilo zborenja o operi na Splitskom ljetu u prošlom broju Večernjaka, i ovdje je prijeko potrebno pridjenuti napomenu kako ovaj prilog nije htio biti nikakav telefonski imenik ili evidencija “dolazaka na posao” svakoga tko je bio uključen u koji od projekata. Puno je zaslužnika koji su nehotice ispali iz ove nomenklature, a još je više onih koji se i inače ne vide, a bez kojih nijedna predstava ne bi mogla biti izvedena. To su marni kazališni trudbenici u tehnici i ostalim vidovima teatarskoga življenja koji izmiču očima posjetitelja i publike. Ovo sumiranje prijeđenoga puta na putovanju i burdižanju od 70 Splitskih ljeta, opismenjeni je spomenik svim dušama koje su nam u ereditad ostavile ovakvo i ovoliko bogatstvo kazališnog života u Hrvatskoj i Dalmaciji, kakvo se u ograničenom vremenskom periodu i prostornom perimetru rijetko gdje i još rjeđe kad događaju i u kudikamo bogatijim kulturama brojnijima i ljudstvom i svim inim preduvjetima. Bravo mi!
