Već 16 godina kazališna sezona u Zagrebu počinje Festivalom svjetskog kazališta. Sjajan je to način na koji su Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan razmazili ljubitelje kazališta. No, Buljan, ravnatelj Drame HNK Zagreb jedan je od vrhunskih kreativaca ‘krivaca’ zbog kojih je kazalište ponovno vruća ‘roba’.
Na početku ste drugog mandata kao ravnatelj Drame HNK Zagreb, a prvi je prošao u znaku velikih domaćih djela – Tri zime, Ljudi od voska, Ciganin, ali najljepši, Tko pjeva, zlo ne misli... Što nam ona govore o trenutku u kojem živimo?
Pokušavam ne razmišljati o repertoaru vodeći se mišlju kako privesti što više ljudi u kazalište, to nije glavni razlog u izboru naslova. Kazalište često ne dopire do ljudi koje bismo rado vidjeli u publici. Želim vjerovati da ne radimo teatar za prosvijećenu elitu, već za radnike, za ljude bez posla, iz predgrađa, iz provincije iz kakve sam došao. Paradoks je da kao idealne gledatelje uzimamo osobe koje neće vidjeti naše predstave, poput mladih koje svaku večer vidim kako piju ispred kazališta. Oni su udaljeni od kulture jer su uklonjeni iz kulturnog sustava. Kazalište kakvo pišu Mate Matišić, Tena Štivičić, Pippo Delbono, Kristian Novak stvara način razmišljanja, kritičku percepciju svijeta. Kazalište nesvjesno oponaša mehanizam ugnjetavanja, nasilja i isključivosti. S Krležinim “Vučjakom” otvorili smo zavjesu koja pokazuje radničku klasu, prekarijat, bivše ratnike, siromašni seoski svijet. U “Tri zime” bilo je važno pokazati obespravljeni sloj intelektualaca, profesora, službenika koji su stvorili temelje ovoga društva, a u ovom su društvu gurnuti u stranu. “Ciganin, ali najljepši” bavi se temom socijalne i političke isključenosti Roma, žena i izbjeglica. Kazalištu ne smije biti neugodno vidjeti ljude koji žive u siromaštvu, pod vječnim poniženjima. Ono tjera ljude da se pitaju što sami rade kako bi se suprotstavili tim stvarima.
Zašto su upravo domaće drame toliko zanimljive publici, čak i kada oko njih ima toliko (osobno bih rekla pogrešnih) kontroverzi kao što je to bilo s “Ljudima od voska” Mate Matišića?
Zbog odličnih i dobro zastupljenih priča. Mate Matišić, za iduću sezonu, piše nastavak “Ljudi od voska”. Njegovi su junaci ljudi koji pružaju otpor. Napuštene i osramoćene osobe, skrbnici, ali i šverceri, mafijaši... Aktivistički teatar legitimira se činom pripadanja uzvišenom umjetničkom svijetu. Ima ideju da se bori sa sistemom već i zato što pripada slobodnomislećima. Tako su umjetnici zajedno s ljevicom napustili ljude sa sela, branitelje, navijače i prepustili ih manipulacijama fašista. Domaće drame koje ste nabrojili imaju priče koje proždiru, imaju sjajan višak događaja, što je u suprotnosti s dosadašnjim statičnim teatrom koji se iscrpljivao u iznakaženim tehnikama govora. U prvoj sezoni troipolsatno trajanje “Vučjaka” bilo je neuobičajeno, a danas publika želi vidjeti sve do kraja i kaže da tri sata brzo prolaze. Kada na primjer Milena na kraju “Ciganina” priprema ručak za Sandija kojeg i dalje voli, publika osjeća da je pronašla njegov miris. Gledatelj tu više ne vidi glumačku ulogu, već prelijevanje u život, takva jaka stvar ostaje snažno iskustvo. Zašto je publika oduševljena? Milo Rau u tekstu „Glumac 21. stoljeća” piše da se nakon pedeset godina postmodernizma, gdje je izvedba bila zakon, a glumca se navodilo da odbija malograđansko proizvođenje emocija, teatralnost vratila. Pitanje je kako zadržati autentičnost, a da to nisu samo prilagodbe romana ili klasičnih tekstova? Ako nismo lutke ovog vremena, moramo rezati niti automatizma i lijenosti koji su zahvatili teatar. Dajemo prednost pripovijedanju priča, motiviranim glumcima, mudroj scenografiji, humoru, diskretnom “kazalištu u kazalištu” koje ujedinjuje publiku u činu gledanja, a ne u činu istog razmišljanja. Dapače, kazališna umjetnost mora podijeliti publiku, jer gdje je tu inače estetski rizik.
U nedavnom intervjuu Dubravka Vrgoč jasno je progovorila o napadima na HNK Zagreb i nju osobno koji dolaze od Zlatka Hasanbegovića i Ane Lederer. Njima, naravno nisu sporni baleti i opere, ali kažu da je Drama ljevičarsko i komunističko leglo.
Kako izbjeći morbidnu igru i gnjavažu takve mašte? Spinoza bi predložio da se od takvog svijeta čovjek povuče u matematiku. Ja sam obrazovanjem i osjećajem odgovornosti politička osoba. Politika je za mene bavljenje općim dobrom, a kultura, umjetnost i kazalište moraju biti dostupni poput zdravstva, elektrike, plina. Mi smo u velikoj opasnosti od podcjenjivanja posljedica igara koje nam nameću ovakvi političari. Ozbiljna pitanja o zdravstvu, školstvu, industriji, ekonomiji, mjestu Hrvatske u EU, izbjeglička kriza, korupcijske afere ostaju bez odgovora. I mislim da je to neoprostiv nemar. Zašto se političari ne bave strateškim raspravama o društvu, a ne Dramom HNK. A moja je zadaća teatrom pripremiti javnost na činjenice da se svijet promijenio. Definitivno ne radim ovo kako bih ja promijenio svijet jer kazalište nije platforma poput crkve, u koju ljudi idu kako bi se promijenili. Moja je perspektiva vrlo individualna, i nastaje u pozadini.
Pod vašim ravnateljstvom iznova su vrlo aktivni neki od najvećih glumaca koji godinama prije nisu imali velike uloge. Ne sjećam se kada sam zadnji put gledala tako suverenog i sjajnog Dragana Despota kao što je u Tri zime. Vodite ansambl u kojem postoje kreativni i umjetnički razlozi koji nadrastaju sve žešće podjele u našem društvu?
Iskustvo umjetnosti nas mijenja i pomiče. Kazalište je u oslobođenoj Europi nakon 2. svjetskog rata koncipirano kao temeljna javna služba, kao mnoštvo laboratorija gdje se mogu napraviti različiti svjetovi, a sve kako bi se u njima vježbala demokracija. U kulturnim smo politikama učili kako je predsjednik de Gaulle pozvao Malrauxa da vodi ministarstvo kulture, i on je praktički koncipirao europski model kulture kao javne potrebe. Mitterrand je pozvao Jacka Langa, koji je tu formu usavršio u decentralizaciji, najširoj dostupnosti. Kultura je postala zaštitni znak Francuske toga vremena, a kazalište njegova najvidljivija disciplina. Što je kasnije kultura značila Sarkozyju, Macronu? Vrlo malo ili ništa, kao i našim političarima. Na takvom terenu ja moram ponavljati Brechtovu maksimu da je “kazalište kontingentno umjetničko vrijeme, novac, javna politika, mjesto gdje morate stalno smišljati nešto novo”.
Ima li uopće smisla odgovarati onima koji se zalažu za tezu da se nacionalna kazališta moraju baviti samo klasicima, čak i kada taj odgovor dolazi od vas, redatelja koji se na neki način specijalizirao i za Krležu i sada ga ‘izvozi’ u Europu? Norveški dnevni list “Aftenposten” vaše “Kraljevo” proglašava najizazovnijom predstavom sezone.
Raditi kazalište znači nadati se da ono, ako ne može promijeniti svijet, onda sigurno može oplemeniti nečiji život. Mislim da su tekstovi Miroslava Krleže promijenili mnoge stvari u životima brojnih ljudi u ovoj zemlji, čak i onih koji ih nisu čitali. Za moju generaciju, koja je doživjela pad Berlinskog zida i komunizma, rat, nevjerojatan napredak znanosti i medicine, krizu liberalnog kapitalizma i ekonomski slom, dogodilo se preslagivanje, ali na različit način od prethodne generacije. Dogodila se duboka filozofska promjena koju je prorekao Michel Foucault da će se društveno tijelo preobraziti u intimno političko tijelo. Klasičan dramski repertoar se, baš kao i strog politički sistem, temeljio isključivo na velikim ideološkim tajnama. U Krležinim komadima želio sam pronaći drugi način stavljanja tijela u rad, pronaći njihov neiskorišten performativni potencijal. Kod Krleže se seksualno, političko i umjetničko pitanje miješaju.
Po mojem mišljenju, vaš posao znači i naručivanje novih tekstova. Na taj smo način dobili Ljude od voska, a uskoro stiže nova drama Mire Gavrana. Kako je moguće da ste tek vi osvijestili činjenicu da Gavran, najizvođeniji hrvatski dramatičar, nikada nije ‘primirisao’ na daske HNK Zagreb?
Najbolje kazališne produkcije, bez obzira na to jesu li komedije ili ne, imaju velik narativni luk i vode na emocionalno putovanje. Ako je to priča koja stvarno rezonira s nama, a Gavranove priče to jesu, pitanje je zašto su prepoznate u svijetu, a kod nas ograđene intelektualnim koridorom. Najvećim dijelom zbog arogancije i kompleksa viška vrijednosti. Gavrana smo pozvali da napiše tekst za veliki ansambl. Napisao je “Svaki tvoj rođendan”, emotivnu fresku o životu tzv. običnog čovjeka u vremenskom rasponu od šezdeset godina. Na pozadini imamo društvene, gospodarske transformacije, prikaz modernizacije društva, i ono tipično gavranovsko, a to su sudbine pojedinca, proslave rođendana, sprovodi... u kojima se publika prepoznaje. Od samog početka u proces uključen redatelj Rene Medvešek koji svojim rafiniranim rješenjima, tekstove vodi u suptilne predstave.
Uskoro je premijera “Mačke na vrućem limenom krovu”. Po kojem kriteriju birate nove naslove, ali i redatelje za njih?
Pripremajući zajednički projekt s Magellijem, dugo smo razgovarali o motivu “američkog sna”. Prolazeći kroz njegovu hrvatsku teatrografiju, predstave bih mu svrstao u antički ciklus, srednjoeuropski, čehovljevski, te onaj koji čine suvremeni domaći i europski tekstovi. Upadljiva je praznina u odnosu prema američkoj dramaturgiji. Taj “američki san” uključivao je razmišljanja o Edwardu Albeeju, Samu Shepardu i Tonyju Kushneru. Prošavši kroz sve te krugove, završili smo na Mački na vrućem limenom krovu, kao nukleusu na kojoj danas nastaju američki nezavisni filmovi i TV serije. Američka drama doživjela je svoj procvat u Hrvatskoj pedesetih i šezdesetih godina u ključu koji je bio uglavljen u postojeće kanone građanske drame. Subverzivni aspekt tih tekstova je izostavljen, a nastali su u snažnom otporu koji ruši malograđanske tabue. Ovaj je odabir rezultat dugih razgovora o tekstu i zbog izvrsne kondicije ansambla. Bobo Jelčić započinje laboratorijski ciklus u kojima će se baviti Čehovom, Pascal Rambert za naš ansambl radi svoju dramu “Glumica” o kazališnoj divi koju igra Alma Prica. Od Slavoja Žižeka naručili smo autorski tekst prema Sofoklovoj “Antigoni”, a postavit će ga njemačka redateljica Angela Richter. Pisac i redatelj Falk Richter u koprodukciji kazališta iz Hamburga, Strasbourga i HNK radi autorski projekt “ I am Europe”.
Završio je Festival svjetskog kazališta, s tri predstave ove godine. Je li način na koji se Festivalu smanjuju sredstva još jedan od pritisaka?
Odgovorili smo odgovornim odabirom predstava. Lako je ne vidjeti, biti građanin, živjeti sada i ovdje, pa se ne uhvatiti u koštac sa stvarnosti. Dok neke pojave uočimo, pa na njih reagiramo, protekne puno vremena. Pitanje je kako živjeti, a ne prolaziti slijepo preko onoga što nam se događa? Tako što ćemo u kazalištu predstavljati traumatične događaje, proučavati ih, iznova svjedočiti, iznova premotavati vremensku traku. Tako nam tvrdi Milo Rau, pasionirani čitatelj Trockog s trinaest godina, da bi se suprotstavio svome konzervativnom ocu, danas najproduktivniji angažirani redatelj. Njegovi su radovi dokumentaristički teatar, oni pokazuju politički, filozofski i prije svega fizički odnos prema sadašnjosti. Milo Rau postao je direktor NT Ghent, važnog mjesta izvedbenih umjetnosti. Po uzoru na Dogmu 95, koju su pokrenuli Lars von Trier i Thomas Vinterberg, osmislio je “Ghent Manifesto” koji predlaže da svaki redatelj treba poduzeti sve kako bi se u predstavi govorila barem dva različita jezika, da se barem četvrtina proba mora odvijati izvan kazališta, da scenografija može stati u automobil, da se mora igrati u ratnim zonama, imati najmanje dva neprofesionalna izvođača u predstavi.
Zašto je nekima važno ljubitelje kazališta u Hrvatskoj držati u mraku, ne dopustiti im da vide što to u svojim predstava propituju kazališni autori Europe i svijeta?
Festival svjetskoga kazališta uvijek se vraća Thomasu Ostermeieru jer je on redatelj koji je razvio vlastiti postupak koji uključuje temeljit rad na klasičnom predlošku i njegovanje ansamblske igre. Njegovo je ime jamstvo da se na pozornici prikazuje visokokvalitetna, dobro odigrana, dobro tempirana, uvijek uzbudljiva predstava. Za razliku od Raua, Ostermeier radi tekstove iz takozvanog velikog repertoara i preoblikuje ih u suvremeno kazalište. Glumci su režirani do tančine, pojavljuju se u brzom ritmu bliskom filmskom dijalogu.
Unatoč velikim ravnateljskim obvezama, redatelj Buljan je aktivan. Vašu režiju “Balkona” Jeana Geneta koju ste radili u Bavarskom državnom kazalištu New York Times proglasio je predstavom kakvu bi sigurno poželio vidjeti sam autor. Što radite tijekom ove sezone?
Tražim sebe u riječima uznemirujuće i provokativno. Umjetnička istina o kojoj govori Mladen Dolar je u srži moje potrage. Kad kažem ljudima da je ono što režiram istinito, prisiljavam sebe i njih da se suoče s onim o čemu govorim na sceni. Kazalište je često način izbjegavanja suočavanja sa stvarnošću. Govorim o siromaštvu, društvenoj dominaciji, nacionalizmu, seksualnom nasilju, ratnim stradanjima gdje je teško odrediva razlika između fikcije i nefikcije. Zato sam odabrao roman Edouarda Louisa “Povijest nasilja” za idući projekt u Mini teatru u Ljubljani. Za mene predstave znače gradnju, a gradnja ne mora nužno značiti fikciju. Naprotiv, ako želim riješiti istinu, trebam je sam izgraditi. U sociologiji je ta gradnja koncept. Koncept koji nam omogućuje da bolje razumijemo stvarnost, da shvatimo kako se ljudi ponašaju na određene načine. Vjerujem u ideju objektivne istine. Postoje objektivne istine u našem društvu. Možemo raspravljati je li Knausgaard bolji pisac od Grossmana. Ali bol tijela koje je napadnuto, ljutnja nekoga tko pati od siromaštva, poniženje osobe koja se plaši zbog svoje nacionalnosti, jezika, vjere, spola, orijentacije – to su prostori objektivne istine. Ono što ću pokušavati raditi jest pronaći te prostore i ispitivati ih.
Dakle, ovaj je umjetnik. Dobro. Odmah se uhvatio ljevice i potrebe djelovanja među masama. Krasna umjetnost. Ja, kao desničar, iz nekog suludog razloga prisiljen sam financirati "umjetnost", dakle ljevičare. Evo, on će mi reći da se mnome manipulira. Tako i onaj istarski župan, propada mu desetak tisuća radnih mjesta u Puli i okolini ali njemu je najvažnije istaknuti da je antifašizam prvo nastao u Istri. No, tako su, dakle, u Istri najprije bili i fašisti, zar ne? Angažirana umjetnost obično je agitiranje, ovaj put ljevičarsko. Leni Riefenstahl su marginalizirali zbog njenog angažmana blizu politike. Možemo li ovoga otkačiti s javne sise pa nek ljevuje dok hoće?