Nada je jedno, život nešto sasvim drugo. Uz sve nada i molitve da ćemo zlo nakupljeno tijekom 2020. ostaviti iza sebe i ova nova je počela tužnim vijestima.
Slovensko Delo je javilo kako je u 82. godini života u Ljubljani umro poznati slovenski dramatičar i kazališni redatelj Dušan Jovanović. Godinu u kulturu, tako je počela smrću redatelja čija je predstava, još od sredine osamdesetih, na vrhu moje osobne liste najboljih i najfascinantnijih teatarskih djela koje sam imala priliku gledati, otišao je autor jedine predstave koju sam u jednoj noći gledala dva puta. I da su glumci imali snage za dalje, i ja bih je imala.
Bio je to nevjerojatni Shakespeareov “Tit Andronik”, najkrvavija tragedija velikog pisca, koju je Dušan Jovanoć režirao za tada mitski KPGT i smjestio u motoristički zid smrti s divljim motorističkim vožnjama po tom istom zidu. Sjećam se kao da je bilo prošlog ljeta, a ne prije gotovo 35 godina: vruća ljetna zagrebačka noć i zid smrti na srednjoškolskom igralištu iza današnjeg Muzeja Mimara. Prva je predstava počela u 21 sat, još nije bio ni puni mrak, a publika je sa vrha zida imala sasvim drugačiju kazališnu perspektivu. Jovanović je nas je doslovno smjestio na vrh grotla zla, publika je dobila poziciju bogova s Olimpa, dok je promatrala te krvave strasti i obračune nesretnih smrtnika. Dodajte tome Radu Šerbedžiju, tada u naponu glumačke snage, meastralnog u naslovnoj ulozi, dok vrišti i jaši motor, iza vozača, na toj okomito postavljenoj kazališnoj sceni.
Kada je predstava završila jednostavno nisam imala snage otići, odlijepiti se od zida smrti, svjesna da sam gledala kazalište kakvo nastaje jednom u običnom ljudskom životu. Bio je to kazališni događaj čiji dojmovi i refleksije dopiru do današnjih dana.
Glumci i vozači motora imali su sat vremena pauze, a zatim su igrali ponovno. Kako su zaštitari na ulazu vidjeli su da smo (Marina, Vesna i ja) već bile na predstavi, pustili su nas ponovno na zid smrti iako je i za tu drugu, kasnonoćnu, izvedbu preostalo samo nekoliko slobodnih mjesta. I tada se u veliko kazališno djelo umješao još veći majstor specijalnih efekata, iznenadna ljetna oluja. Pred sam kraj predstave, tamo negdje iza tri sata ujutro, nebo su parale munje, vjetar je u zid smrti tjerao prašinu s igrališta... Glumci su odigrali do kraja. I dok su prve kapi kiše padale po mojoj glavi ona je znala da je kotao u kojoj su skuhana djeca, tek kazališni rekvizit, vjerojatno napunjen čokolinom... No, srce je vjerovalo da su u tom kotlu dijelovi ljudskih tijela.
Nikada prije ni poslije nisam srela djelo i redatelja koji su to mogli postići tu razinu kazališnog čuda.
Dušan Jovanović rodio se u Beogradu 1. listopada 1939. godine, da bi se obitelj 1951. preselila u Sloveniju, gdje je on prvo završio studij engleskog i francuskog jezika, a zatim i režiju na Akademiji za kazalište, televiziju i film. Počeo je pišući kazališne kritike, zatim počeo režirati i osnivati nova kazališta, jer baš kao i u priči o “Titu Androniku” njegov je autorski kredo bio: pomicati kazališne granice. Bio je osnivač Študentskog aktualnog gledališča, jedan je od osnivača Gledališča Pupilije Ferkeverk krajem šezdesetih i Eksperimentalnega gledališča Glej početkom sedamdesetih, a vodio je i poluamatersku kazališnu grupu Pupilčiki.
Autor je grotesknog romana “Don Žuan na psu ili Zdrav duh u zdravom telu” (1969.), bio je profesor na Akademiji, pisao je radio i TV drame, filmske scenarije, kratke priče. Dobitnik je najviših nagrada za dramski tekst i režiju u Sloveniji, na ex-YU prostoru, ali i niz međunarodnih priznanja. Na popisu nagrada ima: 10 Borštnikovih nagrada za režiju, Sterijinu nagradu, Gavellinu, Prešernovu, Nagradu Bojana Stupice... Režirao je više od stotinu predstava (Krleža, Nušić, Ionesco, Beckett, Shakespeare, Gorki, Čehov, Moliere..), a njegove su drame izvođene širom tadašnje Jugoslavije, prevedene su na desetak jezika.
Najpoznatije djelo zauvijek ostaje: “Oslobođenje Skoplja”. Drama je premijerno izvedena 1977. godine, a priča je to o Skoplju za vrijeme Drugog svjetskog rata, gledanom iz vizure dječaka čiji je otac otišao u partizane, a majka se u okupiranom gradu zbližila sa njemačkim oficirom. Predstava u režiji Ljubiše Ristića i produkciji KGPT do danas je na vrhu liste najpopularnijih predstava u povijesti bivše države. U glavnim su ulogama bili Rade Šerbedžija i Inge Appelt, glazbu je pisala i izvodila grupa Leb i sol, a predstava je gostovala po cijelom svijetu (Europa, SAD, Meksiko...) uključujući i Australiju (1981.), te osvojila pet nagrada na Sterjinom pozorištu, ali i nagradu OBBIE u New Yorku.
Drugo veliko djelo Dušana Jovanovića je drama “Karamazovi”, kojoj je tema bila logor na Golom otoku.
Dušan Jovanović bio je u dugogodišnjem braku s velikom slovenskom glumicom Milenom Zupančić. Na temu te velike ljubavi Jovanović je napisao djelo: “Boris, Milena, Radko”. Naime, Drama SNG Ljubljana od Jovanovića je naručila dramski tekst za troje slavnih (tada već) umirovljenih glumaca: Milenu Zupančič, Borisa Cavazzu i Radka Poliča. I on je napisao djelo o ljubavnom trokutu Radka Poliča, Milene Zupančič i samoga sebe, jer Milena je bila Radkova žena i ostavila ga je zbog Dušana. Bila je to predstava koju smo, u sklopu Dana satire Fadila Hadžića, kazališta Kerempuh, vidjeli i u Zagrebu i za koju je Jovanović dobio Nagradu za najbolji dramski tekst, dok su Milena Zupančič i Radko Polič dobili nagrade za najbolje glumačke izvedbe. Rad na toj predstavi poslužio je kao tema dokumentarnog filma Rajka Grlića i Matjaža Ivanišina “Svaka dobra priča je ljubavna priča”, kojeg je vidjela i publika ZagrebDoxa.
