Hrvatski umjetnik, aktivist i diplomirani slikar Marko Marković najpoznatiji po svojim performansima i javnim umjetničkim akcijama, na Trgu Republike Hrvatske u četvrtak je održao performans pod nazivom “Delirium Interruptum”. Povod za tu akciju bio je svečani koncert obilježavanja početka predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije. Koncert, na kojem su zbor, orkestar i solisti HNK Zagreb izvodili djela najpoznatijih europskih i hrvatskih skladatelja, bitno je spomenuti, upriličen je isključivo za predstavnike Europske komisije i uzvanike s pozivnicima. Ova umjetnička akcija tek je prva kojom će udruga Domino obilježiti hrvatsko predsjedanje Vijećem EU kroz projekt "Budućnost političkog performansa", koji traje koliko i samo predsjedanje, u okrilju programa “Prema otvorenoj, pravednoj i održivoj Europi u svijetu – Projekt predsjedanja EU 2019.-2021.”
No, “Delirium Interruptum”, događanje na koje su svi građani, bez diskriminacije, bili pozvani sudjelovati iskazujući delirij i ekstazu na koji god način im srce želi (bilo urlikanjem, zavijanjem, skakanjem ili valjanjem po podu), nije se uspio održati na prvotno predviđenoj lokaciji, ispred HNK i delegacije političara na crvenom tepihu.
Što je bio povod za Delirium Interruptum? Koja ideja i poruka stoje iza tog performansa?
Delirium interruptum je umjetnički performans izveden povodom predsjedanja Republike Hrvatske unutar Vijeća Europske Unije. Akcija je izvedena kao prvo događanje programa "Budućnost političkog performansa" u organizaciji udruge Domino.
Odluke koje se donose na političkom planu, a usmjerene su ka Republici Hrvatskoj kao i zemljama Europske unije, istinski se ne dotiču građanstva, pošto se narod zapravo ništa niti ne pita prilkom donošenja odluka o kvaliteti života. Vladajuće strukture stvaraju zakone po svojim normama. Pravo glasa je privid kojim se građanima servira ideja o pravednoj demokraciji. Stvarna slika društva jest podjela na političku elitu i sve one ostale koji dolaze i sustavno nestaju nakon njih. Međuljudski odnos u takvom sistemu nije upitan, međuljudskog odnosa tu nema već fetišizam prema materijalnom profitu, novcu i moći.
Primjer je i sama svečana ceremonija koja se održala u Hrvatskom Narodnom Kazalištu u kući kulture koja bi trebala bit otovrena za ljude, građane i narod. Zabluda vlada među ljudima, Delirium interruptum upravo govori o općem stanju svijesti upitnog identiteta, emocionalne uznemirenosti, dezorijentacije i apsolutne ekstaze.
Mi nemamo pristup ovom trenutku kada Hrvatska postaje sjajna zvijezda ne europskom nebu i kada se odlučuje o našoj budućnosti. O našoj budućnosti moramo odlučivati sami i djelovati kao sistem unutar sistema.
Kako je prošao performans? Jesu li vam se ljudi pridružili u ekstazi i kako su reagirali?
Zanimljivo je je što se izvedba na kraju odigrala oko Zdenca života pošto je prvotno bila zamišljena ispred HNK. Prvo remek djelo poznatog hrvatskog i svjetskog kipara, starog majstora Ivana Meštrovića izliveno u bronci prikazuje ljude koji sjede oko zdenca gledajuć svoj odraz u vodi. Djelo nosi konotacije vječne žeđi, a u danas kroz ovaj performans izvedba nosi konotacije – Europe Memento mori.
Stigao sam ispred HNK koje je bilo opkoljeno policijom, interventnom, civilkama i osiguranjem. Iako sam htio ući u zonu HNK zaustavljen sam i preusmjeren nekoliko puta. Prilikom nepažnje policjaca uspio sam ući u dio kod Zdenca života gdje su stajali novinari s kamerama. Stao sam kraj njih i pravio sam se kao dio snimateljske ekipe. Nešto prije 18 sati su se građani počeli okupljati i tada je svima bilo vidljivo da se nešto događa.
Nedugo nakon toga prišla su mi dva policjca u civilu i pitali me jesam li ja Marko Marković. Počeli su me udaljavati od Zdenca života namjeravajući prekinuti performans. Dozvolu nismo tražili, već smo bili jednostavno građani u javnom prostoru, na ulici, kojima se zabranjuje stajati na određenom mjestu. Dok su me pokušali udaljiti s lokacije počeo sam jaukati i zapomagati – što je bio početak performansa. Policajci su mi govorili: hajde nećemo valjda tako, nemoj, nemoj... na što sam još više počeo arlaukati. Jauci, krikovi, zapomaganja su se prelomila u zraku. Okupili su se građani, kamere i mediji, oči javnosti bile su uprte na situaciju tako da je policija digla ruke od privođenja. Nastavio sam urlikati u delirijumu i ekstazi dok je policija cjelo vrijeme stajala i štitila prilaz HNK, gdje su sada već ulazili političari na crvenom tepihu. Okupljeni građani i ja zajedno smo ispuštali zvukove jaukanja i zapomaganja koje su čuli i političari s druge strane zdenca života. Ovom prilikom pozdravljam gospodu te se nadam da su uživali i u ovoj vokalnoj izvedbi koja je bila uvertira za klasični koncert.
Drago mi je da su ljudi došli ispustiti svoj glas, a posebno mi je bilo drago vidjeti mlade ljude, studente kao jake snage novih generaciija koje drže do svojih stavova.
Radite i živite inozemstvu - kako biste opisali razlike u percepciji performansa kod nas i vani?
Performans je u svijetu vrlo dobro prihvaćena stvar, što prije deset godina nije bio slučaj. Smatram da je kod nas performans umjetnost izrazito jaka, kvalitetnija i sadržanija nego u nekim drugim zemljama koje bi mogli nazvati ekonomski razvijenijima pa po tom pitanju i sigurnijima u financijskom i produkcijskom smislu. Tijekom zadnjih 5 do 6 godina mogu reći da su hrvatski performans umjetnici sve više prisutni, vidljivi i prepoznati na europskoj sceni. Imamo vrlo jaku nezavisnu scenu i ljude koji rade odličan posao na internacionalnom planu. Kad govorimo o percepciji performansa, političari su tu daleko veći izvođači od umjetnika. Svakodnevno vidimo razna čuda koje izvode i kako to ljudi prihvaćaju.
Od vaših brojnih performansa, koji je do sada izazvao najviše pozornosti (pozitivne ili negativne) i zašto? Koji je bio najuspješniji?
Body art serija "Samojed" iz 2009. u kojem konzumiram vlastitu krv je izazvala sigurno pažnju javnosti. Oštrenje noževa na Wall Streetu 2014. unutar financijske zone zaštićene policijskim barikadama u koje unosim hladno oružje je zanimljiva izvedba koja nosi cijeli legalni proces iza sebe te govori o umjetnosti unutar pravnog sustava.
Istaknuo bih svoj prvi ozbiljan performans, upravo kada sam završavao studije u Splitu 2008. godine. Tada sam bio mlad student s puno egzistencijalnih pitanja što će uslijediti dalje, kako ću naći posao, hoću li moći plaćati stanarinu, gdje ću završiti?
Uvjek me zanimao rad s ljudima, tako da sam počeo organizrati festival DOPUST/Dani otvorenog performansa u Splitu koji je poslije prerastao u međunarodni program izvedbene umjetnosti. Te godine sam izveo performans gdje sam sam sebe postavio kao čuvara izložbenog prostora i tako sam sebe zaposlio.
Svojim radom često progovarate i o socijalnoj i političkoj tematici, položaju umjetnika u našem društvu - kako gledate na našu trenutnu društvenu klimu, odnos prema kulturi i umjetnosti?
Volim čitati literaturu filozofije anarhizma koja govori o međuljudskom odnosu i društvenom ustrojstvu koje nije uvjetovano hijerhijskim modelom. Utopistički je gledati svijet na taj način u doba kapitalizma no to su ljudske vrijednosti kojih se držim i koje poštujem. Na taj način gledam i umjetničku scenu tako da se krećem po svim slojevima, a kroz dogogodišnji angažman uviđam veću iskrenost u alternativnoj i underground sceni nego u komercijalnom i mainstream sektoru. Edukaciju i modele obrazovanja smatram izrazito bitnim kroz mogućnosti umjetnosti i znanosti na kojima i radim pri Sveučilištu Primjenjenih Umjetnosti u Beču na odsjeku Art & Science.
U neočekivanom obratu događaja, po završetku našeg razgovora, Marković nas je obavijestio i kako su njegovi Facebook, Gmail i iPhone računi hakirani: " Prije performansa 9. siječnja, izašao sam iz stana na 20-ak minuta kako bih isprintao letak koji sam nosio sa sobom. Kad sam se vratio, zatekao sam svoj Facebook račun upaljen, iako sam ga ugasio. Jezik je bio formatiran na portugalski jezik, a danas se miješa s engleskim jezikom. Kada sam pokušao otvoriti mail, na mom laptopu počela se sama od sebe paliti kamera, a također mi nedostaje dio povijesti surfanja na browseru. Možda je to stvar tehnologije, no ako me nekakva služba sigurnosti nadzire i hakira, molim da me ostave na miru ili da me pitaju u lice jasno što ih zanima.
Zašto nije priveden u policiju ili bolnicu?