Ozbiljni pisci mršte se i gunđaju zbog toga što
se diže silna medijska buka oko knjiga koje su napisale manekenke,
sportaši i druga čeljad bez ikakva književnog dara.
Najviše se mršte i najviše gunđaju oni
pisci koji se ni sami ne mogu požaliti na manjak publiciteta: valjda im
se čini da su sad odjednom izjednačeni s autorima bezvrijednih
knjižuljaka za jednokratnu upotrebu. Htio bih te pisce nekako
utješiti. Učinit ću to na taj način da podsjetim kako su se
stvari razvijale.
Dakle, najprije su postojali oni, ozbiljni pisci, i postojale su
njihove knjige. Onda su neki mediji odlučili da –
vršeći svoju kulturnu misiju – te pisce i njihova
djela malo populariziraju. Počeli su, dakle, o njima govoriti, i počeli
su im tiskati knjige uz novine. Tako je pisanje knjiga steklo
privlačnost, jer moglo je donijeti publicitet, čak i slavu. A kad su
knjige postale medijski zanimljive, u cijelu stvar ubacili su se oni
kojima nije do literature, nego do toga da budu prisutni i uočljivi u
javnosti, pa su i oni navalili pisati knjige.
Ili, da kažemo malko učenije: medij je, kao što se zna,
poruka, pa je zato sve što se tiska u novinama prije svega
vijest. Kad manekenka objavi knjigu, onda je to jača vijest nego kad
literat objavi knjigu, ne samo zato što je to neočekivano,
nego i zato što manekenka ima bolje noge. Ukratko, riječ je
o zakonitosti protiv koje se ništa ne može, i već zato ne
treba zdvajati. Obratno, treba uočiti da u tome ima i nešto
dobro.
Prvo i prvo, dobro je da što više ljudi
piše, jer tako će biti i više dobrih pisaca. Kao
u sportu: što se više ljudi skija, veći su
izgledi da dobijemo novu Janicu.
Drugo, kad mnogo ljudi piše, onda će razni autori pokriti i
različite teme. Pokrit će i teme iz dnevne politike i estrade, za
kojima je do sada ozbiljna literatura posezala samo zato da ne ostanu
prešućene, a inače joj one nisu bliske. Treće, kad dobijemo
široku tematsku lepezu, književna scena će se raslojiti i
bit će lakše razlikovati ono što se bavi
glupostima od onoga što se bavi važnim stvarima, ono
što jest književnost od onoga što nije.
Dakako, to će medijsku prisutnost prave literature smanjiti, ali to
samo znači da će je svesti na razumnu mjeru. Do sada su pisci mislili
da je publicitet posljedica kvalitete njihovih knjiga. A nije tako, i
ne može biti tako, nego više publiciteta dobiva ono
što je zanimljivije, a ne ono što je bolje. Tako
je svuda, pa nema razloga ni da kod nas bude drugačije.
Ne znam jesam li uspio utješiti svoje kolege. Ako nisam,
nego se i dalje mršte i gunđaju, ja im ne znam savjetovati
ništa drugo nego da sjednu i napišu memoarsku
knjigu o pikanterijama iz književnog života, ako takve postoje. A
budući da znaju pisati, lako će na top-listama preskočiti
sportaše i manekenke.
GOST SURADNIK
Utjeha pravim piscima
