Potkraj travnja 2016. godine na sceni HNK Zagreb izvedena je tada već slavna drama Tene Štivičić “Tri zime”, djelo koje je praizvedeno u Londonu, u National Theatre i ovjenčano najprestižnijom nagradom za autorice na području engleskog jezika Nagradom Susan Smith Blackburn. Te je travanjske večeri postalo jasno da je upravo Tena Štivičić napisala prvu veliku hrvatsku dramu 21. stoljeća i da će njezina priča o nekoliko generacija jedna obitelji koje povezuje jedna prestižna zagrebačka adresa za neke buduće gledatelje biti ono što su nama danas Krležini “Glembajevi”.
Zbog toga se s posebnom pažnjom očekuje svako novo djelo ove autorice, a Drama HNK Zagreb ovu sezonu počinje njezinom dramom “64”. To je posve drukčija priča, s jedne strane duboko intimna, a s druge takva da se dotiče svakodnevice sve brojnijih modernih obitelji.
U središtu priče je par u ranim četrdesetim godinama, koji muku muči s nedostižnim roditeljstvom i umjetno potpomognutom oplodnjom. Premijera drame je u četvrtak 14. listopada, a na sceni je prva liga glumačkog ansambla: Olga Pakalović, Igor Kovač, u glavnim ulogama, zatim: Alma Prica, Dragan Despot, Lana Barić, Luka Dragić, Livio Badurina i Tesa Litvan.
A temperaturu nestrpljivog očekivanja, koja raste pred svaku premijeru, ovog puta podiže i činjenica da će kao redateljica upravo ovom dramom na sceni HNK Zagreb debitirati Arija Rizvić.
Ona je mlada glumica i redateljica, koja je do sada kao asistentica radila s nekim od najvećih redatelja koji su posljednjih godina radili upravo u HNK Zagreb (i u Drami i u Operi). Ujedno je redateljica koja se može pohvaliti da je pohađala masterclass kod jednog od najvećih svjetskih kazališnih redatelja današnjice Thomasa Ostermeiera, koji ju je nakon toga pozvao na stažiranje na poznatoj Dramskoj akademiji Max Reinhardt u Beču.
Stoga je za nju režija drame Tene Štivičić idealna prilika da pokaže što je sve naučila, što sve zna i može, i sve to prije svog 28. rođendana.
Režijski debi na sceni HNK Zagreb s 27 godina. Velika šansa, još veća odgovornost. Što ste najprije pomislili kada ste dobili tu priliku?
Naravno da nisam mogla skriti oduševljenje i sreću kad sam dobila u ruke novi tekst Tene Štivičić te poziv intendantice Dubravke Vrgoč i ravnatelja Drame Ivice Buljana da ga upravo ja postavim u novoj dramskoj sezoni HNK. Zahvalna sam što su mi dali svoje povjerenje i takvu veliku priliku kao mladoj redateljici.
Pretpostavljam da je izazov još veći, počevši od sama autorice drame „64“ Tene Štivičić, koja se ovim djelom vraća u HNK Zagreb nakon hvaljene i nagrađivane drame „Tri zime“, što je kazališni događaj koji mnogi s nestrpljenjem očekuju.
Moram priznati da mi je i izazov i odgovornost režirati novi tekst Tene Štivičić, pogotovo zato što sam i sama obožavateljica njezinih tekstova, ali ne želim si dodavati pritisak zbog toga niti se opterećujem očekivanjima. Svakom tekstu koji režiram pristupam jednako angažirano. Trenutačno sam fokusirana isključivo na proces rada na predstavi, u kojem uživam.
No, ovog puta Tena se, i vi s njom, bavi mnogo komornijom, intimnijom temom za razliku od velike ansambl-drame koja govori o povijesti jedne obitelji kroz koju se prelama povijest našeg društva. Kako ste se, opet aludiram na vaše mlade godine, nosili s temom teško postignutog roditeljstva i umjetne oplodnje?
Mislim da nije nužno proći iskustvo ili biti generacijski dio teme kojom se baviš u teatru, ali mogu reći da je meni osobno i redateljski bilo izazovno režirati ovaj tekst baš iz pozicije mlade žene koja je tek na pragu tridesetih i koju će za koju godinu zapljusnuti taj val, ta ista pitanja koja muče glavno lice komada Evu. To su pitanja o roditeljstvu, braku, majčinstvu, o onim vječnim pitanjima koja dolaze iz okoline poput primjerice: “Kad ćeš pred oltar?” Ili: “kad će beba, vrijeme vam je?” Zanimljivo mi je bilo iščitavati ovaj tekst kao budućnost koja mi uskoro stiže i mogu reći da je on preokrenuo mnoge stvari u meni, baš kao što me svaka moja nova predstava promjeni, probije neke moje osobne barijere, mišljenja... Što se tiče same teme potpomognute oplodnje s obzirom na to da u svojoj bliskoj okolini nikoga ne poznajem tko je prošao taj proces, tijekom redateljske pripreme temeljito sam istraživala sve moguće medicinske i stručne materijale, gledala dokumentarce i čitala svjedočanstva žena i parova koji su uspješno ili neuspješno prošli cijeli taj proces. Neka od tih svjedočanstva su me zbilja potresla jer potrebno je puno upornosti i ljubavi da žena, i par, sve to izdrže i da nakon svega ostanu zajedno.
Koliko je važno da se takve suvremene, životne teme prezentiraju u kazalištu? I kakvom se prijmu kod publike nadate?
Danas je to važnije nego ikad jer pandemija koronavirusa je preokrenula naše živote, otuđila nas. Drago mi je što su u kazališnom fokusu stvarne, punokrvne, ljudske priče, životne situacije običnih ljudi koje nam vraćaju bliskost, emociju, osjećaj zajedništva i identifikacije. Tako i mi u ovoj predstavi progovaramo o jednoj temi koja je aktualnija nego što mislimo. Ono o čemu se malo priča je povećana stopa neplodnosti koja zadnjih godina ubrzano raste, a mnogi parovi danas u redovima u klinikama čekaju na proces potpomognute oplodnje.
Kako vas je dočekao glumački ansambl Drame HNK Zagreb? Znam da ih dobro poznajete jer ovdje ste radili kao asistentica uglednim redateljima poput Janusza Kice, Jerneja Lorencija i Borisa Liješevića, ali sada je sve u vašim rukama, a time i glumačko povjerenje koje se ne stječe lako?
Mogu iskreno reći da mi je ovo jedan od najljepših kazališnih procesa koji sam dosad imala. Glumci iz ovog ansambla nevjerojatna su mi podrška i oduševljavaju me iz dana u dan, na svakoj probi iznova. Prekrasno je raditi s njima i velika mi je čast. Zaista je cijeli ovaj proces za mene poput sna.
Kako ste surađivali s Tenom? Je li imala kakvih posebnih preporuka za ovu dramu?
Tena i ja smo imale divne konstruktivne razgovore o tekstu, a izvrsno je imati autoricu pokraj sebe. Ali što se tiče moga scenskog uprizorenja, to je ostavljeno mojoj kreativnoj slobodi.
Čini mi se da je vaš veliki redateljski debi još važniji jer cijela ova sezona u Drami HNK Zagreb na neki je način ‘naslonjena’ na ženske snage – i ženske teme i autorice. Čini mi se da živimo u vremenima u kojima je jako važno da se čuju ti ženski glasovi?
Mislim da i dalje trebamo težiti i raditi na društvu koje će ravnopravno i jednako pružati prilike i ženama i muškarcima. Osobno mi je vrlo drago vidjeti da se u Hrvatskoj pojavio novi val mladih filmskih i kazališnih redateljica, i to s vrlo uspješnim radovima.
No, u posljednje vrijeme iz svijeta izvedbenih umjetnosti čitamo i slušamo priče o tome kako nije lako biti ženom u tom svijetu. Jeste li u svojem dosadašanjem radu – i kao redateljica i kao glumica – imali problema zato što ste žena? I kako se uopće boriti protiv predrasuda da mlade i lijepe žene ne znaju što rade?
Naravno da sam se susrela i susrećem se s tim predrasudama. Nepojmljivo mi je da ima još ljudi, posebno u mom kazališnom svijetu, koji procjenjuju, podcjenjuju i sumnjaju u nečiji rad i talent, i to na temelju spola ili izgleda. Ja na primjer volim modu, make-up, štikle, Instagram i ne skrivam to. Nemam ništa protiv nekog tko sve to ne voli. Često sam znala slušati komentare da to nije “imidž redatelja” i “dostojno intelektualca”. Grozim se takvih stavova i mislim da im nije mjesto ni u branši ni u društvu 21. stoljeća. A kako se borim protiv toga? Ignoriram takve komentare i radim svoj posao dajući maksimum od sebe. Ipak mogu reći da mi je drago što sam ipak većinom okružena ljudima koji taj rad prepoznaju i cijene.
