Bijela soba koja se sužava prema dnu scene. Zapravo je ćelija, a ne bolnička soba. Sve je bijelo: krevet, posteljina, stolica, bolesnica, liječnici.
Buđenje u 4.48
Na samom početku priče ona sjedi na krevetu, leđima okrenuta publici, liječnici stoje nad njom i govore utješne besmislice. Njezina glava tone u ramena, ona nestaje. Do kraja predstave zaista će nestati... To je "4.48 Psihoza" Sarah Kane, teška priča, zapravo djelo nakon čijeg se završetka sama autorica doista ubila. Njezine rečenice svjedoče istinskoj psihozi, životu žene koja jednostavno ne može naći smisao ili barem postići stanje u kojem će ona istinska egzistencijalna bol biti podnošljiva. Broj iz naslova zapravo je trenutak ranog jutra u kojem se bolesnica budi. Tada slijede minute pune svijesti – najbolnije stanje u kojem je svjesna svega, trenuci u kojima proklinje bolest, liječnike, lijekove, Boga... Teška je to i mučna priča koja gledatelje prikuje uz stolce, koja na samom početku ne ostavlja nikakvu sumnju u to da će kraj biti tragičan.
Minimalistička režija
"Psihozu" je u ZKM-u režirao Božidar Violić, nadasve minimalistički. Rečenicama Sarah Kane (u prijevodu Davida Albaharija) kao da ništa ni ne treba. Tek snažna glumica koja će ih izreći na sceni.
Takva je Jadranka Đokić, uz koju su na sceni samo još Zoran Čubrilo i Damir Šaban kao liječnici.
Đokić se do kraja predaje ulozi. Njeno lice, bez trunke šminke, zaista tone u sve težu depresiju, krvavi zavoj na zapešću pokazuje kakve su joj konačne namjere. Ona se cijela daje ulozi žene koja svoje liječnike upozorava da će popiti sve tablete koje ima, prerezati vene i objesiti se... Gluma je to nakon koje se gledatelj nužno zapita gdje i kako glumci pronalaze neku svoju "Arijadninu nit" koja vodi iz (samo)ubilačkog labirinta takvih uloga.
>> Ovo nije drama poremećena uma. Sarah Kane tragala je za ljubavlju
>> Božidar Violić u ZKM-u priprema "Fedrinu ljubav" Sarah Kane
