Kao najveću zagonetku oko kazališnog angažmana dvojice filmskih zvijezda svi su isticali pitanje kako to da Hugh Jackman ne umre od smijeha svaki put kad pogleda svog partnera u broadwayskoj predstavi "A Steady Rain" Daniela Craiga, čije su lice za tu kazališnu prigodu "ukrasile" ogromne brčine u stilu sedamdesetih.
Na kraju je sam filmski Wolverine razjasnio tu zagonetku:
- Dugo smo imali probe, pa sam se stigao naviknuti. Zaje**vao sam ga prva četiri tjedna, pa je na kraju to dosadilo i njemu i meni.
Ne samo da brčine ne mogu omesti dvojicu velikih glumaca da se usredotoče na ulogu jer to nije uspjelo ni zvonjavi mobitela. I tako, stanu oni na daske kao čikaški policajci, glume ljudi iz petnih žila, kad u publici počne zvoniti mobitel.
Jackman je samo na trenutak zastao, a onda se okrenuo prema publici i nastavio, govoreći glasom svojeg lika i potpuno istim stilom izražavanja kojim je izgovarao i replike pisca Keitha Huffa:
- Oš se javit na to? Oš se javit, izvadi ga! Mene nije briga, daj ga izvadi! Izvadi svoj telefon. Nije bitno.
Vlasnika koji je zaboravio isključiti mobitel sad je već bilo toliko sram da se nije usudio posegnuti rukom u džep, pa je Jackman nastavio u istom stilu:
- Ajde, daj ga isključi, osim ako ti imaš bolju priču pa hoćeš izaći ovamo i pričati svoju priču.
Njegova vješta improvizacija izmamila je smijeh publike i pljesak, ali je nekoliko minuta kasnije mobitel opet počeo zvoniti. Ovaj put se Daniel Craig oglasio s dasaka:
- Možeš li se javiti, tko god da si? Javiti se? Možemo mi sačekati, samo se javi na telefon! - a Jackman je dodao:
- Nemoj se sramiti, samo uzmi telefon. Svi smo mi to radili.
A osim mobitela koji je zvonio, netko je u publici imao i mobitel s videokamerom, pa evo kako se cijela stvar odvijala:
