Drago Ibler (1894. Zagreb – 1964. Novo Mesto) bio je arhitekt ispred svojeg vremena. Hrvatsku arhitekturu zadužio je brojnim ostvarenjima, poput “Drvenog nebodera” u Martićevoj ulici, Vile Blažeković u Zamenhofovoj ulici, zgrade Zavoda za osiguranje radnika, kuće Wellisch, vile Bauer na Jabukovcu... U njegovu atelijeru nastala je grupa Zemlja, a kao profesor na katedri za arhitekturu odgojio je plejadu vrhunskih arhitekata, Kauzlarića, Bartolića, Galića, Planića, Bona, Šegvića, Horvata...
Krajem godine koju smo upravo ispratili, a nakon njegove odgode lani zbog pandemije, u HAZU je održan Međunarodni znanstveni skup u povodu stote godišnjice početka njegova javnog djelovanja. Naslovljen “Drago Ibler – arhitektura kao ideja života” skup je markiran natječajnim projektom hotela u Gundulićevoj ulici u Zagrebu 1920., a skupom je istovremeno obilježeno i 30 godina odluke HAZU o osnivanju Hrvatskog muzeja arhitekture smještenog u Vili Ehrlich-Marić, koji zbog posljedica koje je potres ostavio na zgradu trenutačno nije u funkciji. Sve to i više je nego važan povod da o Iblerovoj ostavštini i životu razgovaramo s izv. prof. dr. sc. Borkom Bobovec, upraviteljicom Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU. koja Iblera naziva vizionarom spremnim na eksperiment, prihvaćanje novih tendencija u rasponu od ekspresionizma i novoga građenja u međuratnom razdoblju do visokog modernizma pedesetih godina.
– Utjecaj stvaralaštva Iblera na oblikovanje zagrebačkog urbaniteta očituje se u arhitektonskim karakteristikama zgrade Autocentra, kolokvijalno poznate kao “Drveni neboder”, koja u sebi sadrži osvrte na proteklo razdoblje i refleksije kontinuiteta. Pretpostavljam da to nije prvi “drveni neboder” u svijetu, ali u našem kontekstu je prvi takav. Uglavnom, iako je njegova jedina važna realizirana zgrada u poslijeratnom razdoblju, trasirala je smjernice budućeg oblikovanja stanovanja usvajanjem elemenata proizašlih iz europskih centara moderniteta, upotpunjenih senzibilitetom funkcionalne poetike zagrebačkog arhitektonskog kruga. Zgrada je danas u dobrom stanju, obnovljena. Važno je spomenuti da su među prvim poslijeratnim važnim arhitektonskim ostvarenjima konzervatori prepoznali ovu zgradu i već u siječnju 1969. godine doneseno je rješenje o preventivnoj zaštiti, samo deset godina nakon izgradnje, što je potvrda prepoznavanja visoko vrijednog arhitektonskog ostvarenja – kaže dr. sc. Borka Bobovec.
Studirao je u Dresdenu i dodatno se usavršavao kod Hansa Poelziga u Berlinu te dospio u krug oko Le Corbusiera, čije će neke tekovine prenijeti i u Hrvatsku.
– Sreća mu se ukazala kad je 1925. dobio priliku oblikovati jedan segment Jugoslavenske izložbe u Parizu na iznimno važnoj Svjetskoj izložbi. U to vrijeme Le Corbusier i Jeanneret izgradili su vlastiti paviljon s prikazom novog grada na mjestu povijesnog, tada srušenog, centra Pariza. Može se pretpostaviti da je Ibler posjetio taj paviljon, budući da je kao član međunarodnog ocjenjivačkog suda glasao upravo za taj projekt i dodjelu nagrade Le Corbusieru. Ono što se čita kao njihova poveznica, širenje je kritičke analize društva u kontekstu arhitektonskog stvaralaštva, kao i školovanja arhitekata unutar ateljea, razmjenom ideja, druženjem, istraživanjem, slobodom mišljenja i uživanja u ljepoti življenja – smatra Bobovec pa o Ibleru nastavlja:
– Bio je drukčiji i svoj. Imam privilegiju družiti se s akademikom Andrijom Mutnjakovićem, koji je radio s Iblerom u okviru Majstorske radionice, a koja se nalazila u Vili Ehrlich-Marić, i mnoge priče i činjenice čula sam od njega. Pa tako, on kaže, Ibler nije znao lijepo ni crtati ni pisati, ali znao je objasniti riječima ideju koju je imao kad bi se oko 11 sati spustio s kata (prije odlaska u Kazališnu kavanu), a suradnici, poput njega, risali su i pisali. Vodio je Majstorsku radionicu poput renesansnog majstora – imao je svoj projekt, a polaznici su radili na njegovu projektu, gdje su pojedini učenici bili zreliji i gotovo autentičniji od učitelja.
Divio mu se i veliki Miroslav Krleža, štoviše o njemu je napisao čuveni esej “Slučaj arhitekta Iblera”.
– To je jedan od tekstova koji su nezaobilazni, ne samo kad se govori o Ibleru nego i o hrvatskoj arhitekturi između dva rata. Krležin esej donosi niz činjenica iz njegova života, to je ne samo tekst o Ibleru nego i o društvu i odnosima koji stvaraju i brišu mogućnosti u kojima on pokušava, može, ili ne može ostvariti želju za potvrdom. Manje je poznato da su njih dvojica bila i prijatelji gotovo čitav život, upoznali su se kao mladi intelektualci, život ih je nosio amo-tamo. U Krležinim bilježnicama postoje i drugi brojni zapisi u kojima piše o njemu i njegovu stvaralaštvu. Sačuvan je i niz fotografija s druženja, među ostalim, i s tadašnjim najvišim dužnosnicima. A tu su i zabilježena sjećanja na Iblera koja su pisali Krležini biografi – govori Bobovec.
Nakon rata Ibler mijenja svoja ljevičarska uvjerenja, ili ih ublažava, i mnogi projekti bivaju mu odbijani, a jedan od njih je i obustava njegova rada na Vili Zagorje.
– Ibler je za lijeve bio desni, a za desne lijevi. I što reći, arhitektura je svugdje i uvijek vezana za novac, politiku i one koji imaju moć odlučivanja. Naročito kad se radi o važnim projektima pa je tako očito bilo i s Vilom Zagorje, bivšom zagrebačkom rezidencijom Josipa Broza Tita. Akademik Mutnjaković otkrio nam je kako je s Iblerom obilazio brežuljke ponad Zagreba, sve dok nisu našli baš onaj pravi, na kojem je danas ta vila. Projekt na kojem je radio od 1960. do 1962. imao je niz idejnih skica, a glavni projekt bio je već skoro gotov kad je došlo do preokreta i odluke da se raspiše pozivni natječaj, na koji je i Ibler bio pozvan. Kako smo čuli na skupu, nije se baš slagao s jednim od dužnosnika koji je imao moć odlučivati. Na kraju je dobio financijsku odštetu, no to nije umanjilo osjećaj da mu je nanesena nepravda oduzimanjem projekta. Kako je gradnja započeta 1961., vila je u trenutku raspisa imala definiran položaj, a izgrađena je prema projektu Kazimira Ostrogovića i Vjenceslava Richtera.
Život Drage Iblera okončan je tragično, u prometnoj nesreći kojoj su kumovali dobar automobil i velika brzina. Vozio je crveni Mercedes. Njegov doprinos hrvatskoj arhitekturi, otkad je akademkinja Željka Čorak svoj doktorski rad pretočila u kapitalnu knjigu – “U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata”, nije značajnije znanstveno raspravljen.
– Stoga je, četrdeset godina nakon objavljivanja knjige, Muzej odlučio organizirati ovaj međunarodni skup kako bi se revalorizirale stvaralačke, pedagoške i strukovne pozicije Drage Iblera. To je važno i za sadašnji trenutak, što u konačnici treba omogućiti pozicioniranje njegova opusa i u međunarodnom kontekstu – zaključuje Bobovec.
