Zagreb se veseli malom jubileju – petoj godišnjici Muzeja suvremene umjetnosti – iza kojeg stoji veliki jubilej – 60. godišnjica osnivanja Gradske galerije suvremene umjetnosti i sve ono što je za tih šest desetljeća GGSU učinio da hrvatska umjetnost bude relevantna u europskim i svjetskim razmjerima!
Legendarni Božo Beck
– Sve je počelo 1954. kad je uprava grada Zagreba osnovala GGSU i za prvu direktoricu postavila povjesničarku umjetnosti Vesnu Barbić, koja je kasnije dugo bila direktorica Meštrovićeve galerije. Postave za izložbe je tada radio slikar Edo Kovačević – govori nam ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Snježana Pinatrić.
– Na čelo galerije 1960. je postavljen legendarni Božo Beck (1926.-2000.) Već 1961. pokreće s jakom ekipom Nove tendencije. Snažno internacionalizira program galerije i dovodi je na svjetsku scenu – podsjeća nas ravnateljica.
Nakon 1972. suvremenu su umjetnost u nas kao ravnatelji zadužili Radoslav Putar, ravnatelj do 1978., Boris Kelemen (do 1983.), Marijan Susovski (do 1991.), Davor Matičević (do 1994.), Nada Vrkljan Križić (do 1998.), nakon koje kormilo preuzima današnja ravnateljica Snježana Pintarić, za čijih je mandata sagrađena nova zgrada MSU-a i brod se fundusa suvremene umjetnosti u nas otputio na pučinu na posve nov način. Neka vam ne bude dosadno podsjetiti se na ta važna ravnateljska imena – zadužila su hrvatsku kulturu, ali ne kao loše političke vlade...
Svoju petu godišnjicu MSU slavi u subotu 6. prosinca: daruje nam cijeli dan ispunjen brojnim programima, i za djecu i za odrasle. Umjetnost koju mnogi odrasli ne razumiju, razumjet će njihova djeca koju u MSU nesebično kroz zabavan, ali ozbiljan, program sa svojom ekipom podučava kustosica Nada Beroš. Program slavlja lako je naći na internetu.
Ravnateljica Pintarić podsjeća nas da je GGSU u svojoj povijesti promijenio ime u Galeriju suvremene umjetnosti, a potom u Muzej suvremene umjetnosti dok je nova zgrada bila tek u nacrtima. Navodi nam važna imena koja su dio povijesti i suvremenosti MSU-a, ne izostavljajući Mladena Lučića, Tihomira Milovca, Vlastu Gracin, Leonidu Kovač i brojne starije i nove snage... Željeli smo da izdvoje pet izložbi koje su svojski obilježile pet proteklih godina. Izdvojili su četiri velike retrospektive domaćih umjetnika, Srneca, Galete, Vanište i Bakića, uz jednu stranog autora – dizajnera Karima Rashida koji je uzbudio duhove, ali mu je izložba bila izuzetno posjećena.
No ravnateljica Pintarić ne da da na tome završi naše prisjećanje pa navodi sjajne retrospektive i izložbe Gilberta i Georgea, Šejle Kamerić, Mladena Stilinovića, Miroslava Šuteja, Vlaste Delimar, uz obljetničku izložbu vezanu uz 50 godina Novih tendencija.
Nakon toga se mi, pak, ne damo. Pitamo je koga su posebno voljeli.
– Ivana Picelja smo jako voljeli. Bio je silno vezan uz Muzej, radio je kataloge 30 godina, poznavao je svakog umjetnika – kaže S. Pintarić.
Uloga greblice u umjetnosti
Sjeća se i urnebesa koji je nastao nakon što su na otvorenju svoje izložbe Gilbert i George zaplesali uz tortu u obliku britanske zastave. Bili su žive skulpture, po čemu su i poznati. Dirljiv je trenutak bio i kad se na otvorenju svoje retrospektive u kolicima ipak pojavio stari Srnec, prisjetila se Snježana Pintarić. Muzej se dugo gradio i osnivao. Radilo se naporno po cijele dane, pa nije čudno da se ekipa "navukla" na važan prehrambeni punkt preko puta – slastičarnicu Greblica. Samoborske su greblice, kako se zove prhko tijesto punjeno sirom i špinatom, tako postale zaslužne za razvoj suvremene hrvatske umjetnosti.
Za nastavak te neslužbene povijesti MSU-a zapitali smo i PR-icu Jadranku Pintarić.
– Jednoga dana nazvao me mladi gospodin i rekao da njegova djevojka jako voli suvremenu umjetnost pa je on odlučio zaprositi je baš u MSU-u i pitao za dopuštenje. Tako smo im organizirali taj događaj. On je došao ujutro i u jednu skulpturu sakrio prsten i ružu, za što je znao samo čuvar na tom katu. Poslijepodne je svoju djevojku poveo u muzej i kad su došli do skulpture, izvadio je prsten i ružu, kleknuo i zaprosio je. Pristala je!
Imamo i program koji zovemo „Pisci u muzeju" – u našim apartmanima ugostimo pisca, a zauzvrat nam mora napisati priču o tome kako je stanovati u muzeju ili nadahnutu boravkom, postavom i sl. Te priče skupljamo za buduću knjigu. Surađujemo s Hrvatskim društvom pisaca koje ima stalni program razmjene s Danskim društvom pisaca i Institutom za katalonsku književnost. Ugostili smo jednog Katalonca, troje Danaca i neke druge pisce.
Jednom su tako u apartmanu boravili Renato Baretić i beogradski pisac Slavoljub Stanković. Baretić je za obojicu kupio istu pidžamu, iste šlape i četkice za zube, pa su ujutro tako odjeveni sišli u kafić svaki sa svojim jastukom. Svi su ih u čudu gledali očekujući da će se dogoditi još neki performans, ali oni su samo željeli popiti kavu.
Tobogan je, naravno, mnogima najomiljeniji izložak. Jednom je u Zagrebu bio skup nekih velikih faca iz svijeta, iz biznisa i bankarstva. Gospoda su bila s gospođama u pratnji koje su došle u posjet našem muzeju i imale stručno vodstvo. Na kraju smo ih pitali žele li se spustiti toboganom. Samo jedna je htjela – a imala je 89 godina. I to je, barem što mi znamo, najstarija posjetiteljica koja se spustila toboganom – razgalila nas je svojim sjećanjem Jadranka Pintarić.
>> Austrija odlikuje ravnateljicu MSU Snježanu Pintarić Križem časti
