I dok tema logora u El Shattu – života gotovo trideset tisuća ljudi u pustinji tijekom Drugog svjetskog rata – u Dalmaciji živi ponajviše zahvaljujući usmenoj predaji tada dječice i omladinaca, danas nečijih djedova i baka, u ostatku Hrvatske ta priča uglavnom ne izaziva toliki sentiment. Što je i razumljivo. Jer, nitko se nikada s El Shattom neće moći toliko povezati koliko oni koju su zapravo bili tamo i kojima kao da je zbog toga promijenjen DNK. I njima i njihovim potomcima. Čak su i djeca rođena tamo nazivana Sinaj, Kairka ili – Logorka. Jer, kako kaže jedna od naratorica: "Nije čovik metnija to od dragosti, nego da se zna. Da ne zaboravi di je bila."
Činilo se da je to "isključivo dalmatinska tema" dok se El Shatt nije odjednom tako elegantno, a istovremeno i glasno pojavio u društvenom eteru. Naime, u samo dva mjeseca, nakon godina šutnje i nebavljenja tom temom, pojavila su se dva filma o njoj. Prvi, eksperimentalno-dokumentarni kratki autorice Ane Bilankov "Dohvatiti sunce: El Shatt", svjetsku je premijeru imao u travnju na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu, a drugi pak na nešto simboličniji dan i na nešto simboličnijem mjestu.
Dan antifašističke borbe, Split, Festival mediteranskog filma. Redatelj i scenarist ove filmske poeme Ivan Ramljak uspio je učiniti da se i nedalmatinski gledatelji osjećaju kao da je to dio i njihove povijesti, one koja daje identitetske odrednice. Uspjeti napraviti tako očaravajući i zabavan film koji se gleda bez treptanja, a pritom koristeći gotovo isključivo stare fotografije, dok u offu svoja svjedočanstva iznose svjedoci i žitelji El Shatta, doista je majstorska odlika.
I dok na ekranu gledamo kako se promišljeno, strukturirano i smisleno izmjenjuju crno-bijele fotografije, koje bi se satima mogle gledati i u tišini, priča koja ih prati zapravo je ono što daje puninu filma. Ukratko, takav scenarističko-redateljski spoj zaista je sjajan. Zahvaljujući tom spoju, u ovom pitkom djelu doznalo se toliko nevjerojatnijih detalja koji variraju od smiješnog, preko oduševljavajućeg do sjetnog, melankoličnog, pa čak i tužnog. Naratori se tako prisjećaju početka u kojem je svatko dobio broj i "taj broj – to si bio ti".
No, unatoč toj nehumanoj činjenici, život u El Shattu, tvrde, bilo je jedino razdoblje života u kojem su bili – slobodni. Poslije su se odmah udale ili oženili, pa djeca, pa... Ali, El Shatt s razvijenim kulturnim životom koji su sami stvorili, sa školama, svetim Nikolom, sastancima SKOJ-a, baletnim i slikarskim školama, pa čak i gostovanjem Hajduka, razdoblje je kojeg se sjećaju kao najljepšeg u svom životu. No čak je i tim ljepotama i blaženim osjećajima došao kraj svršetkom rata, kad im je u glavi bila samo jedna misao, a to je da su svi ipak jedva čekali – doći kući.
